Sara 244k2c

Vedran Tončić Sara Copyright 2012 by Vedran Tončić All rights reserved Published by Vedran Tončić at Smashwords

Saru sam upoznao na milenijskom dočeku, preciznije dva sata prije povijesnog trenutka, u kojem je šest milijardi brojno čovječanstvo ispratilo tristo šezdeset i pet tisuća dvjesto pedeseti dan tisućugodišnjeg razdoblja i uz bučne ovacije otpočelo isto toliko dugačku novu pustolovinu, dovoljno neizvjesnu da je se dočekuje sa tolikim oduševljenjem. Osam milijuna i sedamsto šezdeset i šest tisuća sati bilo je dovoljno da čovjeka iz neudobnog konjskog sedla premjesti u luksuznu fotelju zrakoplova i da požutjeli pergament zamjeni LCD ekranom, samostrijel kalašnjikovom, katapult raketnim bacačem, goluba pismonošu mobitelom. Fiziološki se za to vrijeme stanovnik ovog planeta jedva išta promijenio, emocionalno je možda postao perfidniji, a mentalno izopačeniji, pa su sva ta tehnološka čuda sirovog gladijatora pretvorila u elektroničkog monstruma. Raskalašeni Kaligula novog doba, putem Interneta šalje svoje pedofilske poruke znatiželjnoj djeci, gladnoj seksualnog znanja, dok na drugoj strani planete, neka druga gladna djeca umiru na presušenim dojkama svojih matera. Brutalni Cezar s kaubojskim šeširom na glavi uvjerava divlje Gale našeg vremena, kako ih je okupirao da im donese blagostanje i demokraciju. Ljudima se danas trguje, ne da bi poslužili kao jeftina radna snaga, nego kao izvor zdravih organa. Na kraju razdoblja od petsto dvadeset i pet milijuna devetsto šezdeset tisuća minuta, izbezumljeni stanovnici zemlje su kod tisućljetnog ispraćaja pali u alkoholni delirij. Ostavili su za sobom ratove, glad, bolest... Dalo bi se još toga nabrojit. Istekom tristo i petnaest milijardi petsto sedamdeset i šest milijuntne sekunde, zemljani su se napokon oslobodili tog zlokobnog milenija i s pravom su to proslavljali. Da, uvijek je bilo onih skeptičnih koji su smatrali da ne postoji pravi razlog za slavlje. Kad promislim da sam se u jutro tog, za čovječanstvo sudbonosnog dana, probudio bez pravog saznanja da je baš on posljednji u mileniju. Glava mi je bila

teška od alkohola ispijenog prethodne večeri, a organizam je naprosto žudio za novom količinom, koja će ga vratiti u uobičajenu kolotečinu. Bilo je to tipično stanje za alkoholičara i oni koji su se neki put u njemu zatekli, znat će me najbolje razumjeti. Kao za inat, u kući nisam pronašao ni kap bilo čega žešćeg od vode, pa sam onako jadan i nikakav krenuo vani u potragu. S čašicom najogavnije rakije na svijetu pred sobom, u buffetu bez fizionomije, susreo sam prijatelja kojeg već godinama nisam viđao. Izbjegavali smo se uglavnom mojom krivicom, jer je on pripadao vrsti posebno uspješnih osoba, koje su me samom svojom pojavom podsjećale na moj životni fijasko. Tog ga jutra uistinu nisam uspio eskivirati, pa sam prihvatio piće ekstra koje mi je ponudio. Kao da je osobi u mom stanju čašica više predstavljala nekakav problem. Stari prijatelj uvijek hoće znati što radite, kako vam je obitelj, kako vam ide u životu, a moji su odgovori na takva pitanja uglavnom trebali biti negativni. Valjda je uobičajeno, u situaciji kao što je bila ta, posegnuti za neškodljivim lažima, pa sam i ja. Da je taj napuhanko imalo bio zainteresiran za moje odgovore, vjerojatno bi u njima pronašao sijaset nelogičnosti, no on je jedva čekao da prestanemo govoriti o meni, kako bi se mogao bogato nahvaliti svojim uspješnim životom. Nakon druge rečenice, prestao sam ga slušati. Uključio sam se ponovno tek kad je počeo spominjati neka meni poznata imena i tako smo došli do famoznog milenijskog dočeka. Nisam ja pojma imao ni da se približava kraj godine, a kamo li milenija, no dobro sam se čuvao da tako nešto priznam. Jasno da sam imao planove za takvu noć, a tko ih nije imao, ali od mnogo ponuda, nisam znao koju odabrati, pa možda na kraju ipak ostanem kod kuće. Teško mi je i danas sa sigurnošću razlučiti, dali je poziv koji mi je tada uputio, bio samo dio samohvale ili je ipak imao iskrenih primisli. Kako bilo, u tom trenutku nisam imao nikakvih namjera iskoristiti ga, pa mi je bilo svejedno. Jedino sam upamtio ime restorana koji je zakupio, za svoje prijatelje, što je posebno naglasio. Ne sjećam se ni dali sam tada kazao da ću doći, jer ukoliko i jesam, uradio sam to samo zbog toga da ga prekinem u nabrajanju onoga, što se treba dogoditi te veličanstvene noći. Mislim da smo oboje iz tog razgovora iznijeli jednak zaključak i da je on odgovarao i jednom i drugom. Bilo je izvjesno da se tog dana više nećemo vidjeti. Vjerovao sam u to, kad je večer već bila poodmakla. Čini mi se da o pozivu nisam ni razmišljao. Čak sam ga bio smetnuo s uma. Bez posebnog razloga sam se ipak odlučio otići na to mjesto. Možda je to bilo zbog besplatnog pića, kojega sam inače trebao kupiti ili se večer rastegla više nego što sam očekivao. Mogao

je to biti prst sudbine, da sam u njega vjerovao. U svakom je slučaju takav postupak, u tom momentu, bio jedva objašnjiv. Kao da sam dobio iznenadan impuls koji je tako djelovao na neočekivanu odluku. Dakle, bez definiranog razloga, odlučio sam se i ja dostojno ispratiti milenij za koji sam doznao tog jutra, a koji je u stvari postojao već tisuću godina. Jedva su me pustili unutra, jer je zabava već bila odavno počela. Ipak, na spomen imena utjecajnog prijatelja, čovjek na vratima se predomislio i uz naklon me propustio u atrij, gdje su mi preuzeli kaput, šešir i rukavice, pa sam u jedinom odjelu kojeg sam imao, ušao u velebnu prostoriju, svečano ukrašenu, u kojoj je malo tko i primijetio moj dolazak. Posjetitelji tog nakinđurenog prijema imali su pametnijeg posla od zagledavanja tamo nekog zakašnjelog gosta. Valjalo je ispratiti staru godinu i to još kakvu. Kad se tako pojavite, u okruženju gdje vam nikako nije mjesto, vrlo brzo uočite nekoga tko je tu isto tako zalutao. Bio je to glavni razlog što mi je takova osoba prva pala u oči. Glavni, ali ne i jedini, jer je upravo ona bila sve što je moglo zaokupiti moju pažnju na tom mjestu, te večeri. Među tom, u svakom pogledu pretjeranom svjetinom, naprosto je bola oči svojom jednostavnošću, a u njoj je uvijek bila njena osobitost. Još uvijek se pitam, jeli Sara bila lijepa ili je uvredljivo po nju bilo, dati joj taj atribut? Ljepota je zapravo kalup i što ako netko bilo na koji način iz tog kalupa izlazi? Vjerujte mi, Saru se nikako nije moglo svrstati u bilo kakav kalup. Ona je bila toliko jedinstvena osoba, što je i čitavim svojim bićem pokazivala. Te je večeri odjenula crnu haljinu, koja je izvrsno naglasila eleganciju krhke siluete. Nevjerojatno kako je taj atletski oblikovan skelet, u ovakvoj toaleti, ostavljao potpuno suprotan dojam. Izrez dekoltea jedva je dao naslutiti čarobni usjek među tajnovitim djevojačkim pupoljcima. Otkrio je ipak besprijekornu glatkoću svijetle puti, u kontrastu s mrakom tkanine. Taj barokni chiaro scuro, nastavio se labuđim vratom, izazovno golim, jer je inače bujna kosa ostala ukroćena iznad ponosito uzdignute glave. Gotovo se činilo te večeri, da kose ni nema, što je posebno naglasilo one crte lica u kojima se pokazivala njezina osobnost. Mogle su one, na nekom drugom licu bit i ružne, no na njenom su postajale fascinantne. Tek sam kod nje shvatio, da je izraz onaj koji osobi daje neodoljivost. On je kao začin, koji i od lošijeg komada mesa učini savršeno jelo. Stoga je zapravo grijeh opisivati komponente te fizionomije, a ne biti u stanju prenijeti dojam koji ona ostavlja na perceptora. Suviše zaobljeni lukovi obrva; dugačak, pravilan nos s produljenim dijelom među nosnicama i usta s

naglašenom crtom gornje usne, a pretjeranom dimenzijom donje, zapravo su odskakali od uobičajenog poimanja lijepog i tek su na njenom licu dostizali neobjašnjivi sklad. Crna je haljina ostavila gole ruke i dobar dio ramena, a s njima je ta nevjerojatna djevojka ostvarivala najneposredniji kontakt s okolinom. Pokretom je plijenila, osvajala i ponekad otimala pažnju onih koji su joj bili u blizini. Takova mimika ruku jednostavno je urođena. Ona otkriva svu plemenitost bića kojem je dodijeljena. Ona je kao buke kod sortnog vina, kao aroma kvalitetne kave. Rapsodija svih njenih zglobova stvarala je posebnu atmosferu i ponekad postajala sugestivnija od izgovorenih riječi. Izgledalo je da je sva njena unutarnja snaga koncentrirana u prstima ruku. U njima je ležala nerazotkrivena kreativnost. Karajanskom elegancijom ti su prsti stvarali božansku glazbu pred nevidljivim orkestrom vrhunskih instrumentalista. Iz njih je curila rajska pjesma u ritmu koje su se pomicali u nevjerojatnom skladu. Oči su svojevrstan poligraf i nije čudno što vrhunski prevaranti najčešće skrivaju svoj pogled. U te prozorčiće, kroz koje onaj unutra gleda vani, nije ponekad loše zaviriti, jer ukoliko zastori nisu dobro navučeni, štošta se iz njih može pročitati. Kao da u Sarinim očima nije bilo zastora. U njima se uvijek vidjelo što je unutra. Svojom su bojom odražavale njeno raspoloženje, a izrazom duševno stanje. Nekad su se u njima pojavljivala nebeska bespuća, a katkad uznemirene morske dubine. Te su modre oči postajale sive, kad bi se nad njenim raspoloženjem nadvio oblak, tirkizne kad bi je uhvatila melankolija, cvijetne kad bi njom ovladala sreća. Crna haljina na djevojci koju sam ugledao u trenutku dok sam se približavao jednom od postavljenih stolova, ničim nije odgovarala prigodi za koju je ova odjenula, no u njoj je izgledala savršeno. Kao crna mrlja na šarenom papiru, privukla je svu moju pažnju. Dok se sav taj raznobojni kolaž rasplinuo kao višeslojni puding, ona je ostala jedina čvrsta točka za koju sam se mogao uhvatiti. Opterećen brojnim frustracijama, nesiguran u sebe pored svih svojih proživljenih godina, pustio sam da me nepoznati magnetizam odvede do nje. Toliko blještavila na jednom mjestu davno nisam vidio. Možda sam nekad i robovao takovom kiču, no jednostavno sam se od njega odučio. Baš je sve na tom mjestu izgledalo umjetno i groteskno, čak i svjetlucanje višekaratnih briljanata sa nakitom pretrpanih primadona. Nacrtana lica ocvalih ljepotica, rumenila su se od umjetne boje, dok su im iz tijesnih dekoltea neposlušno

poskakivale želatinozne lopte neukroćenog mesnatog tkiva. U pretijesnim smokinzima njihovi partneri su jedva disali, a zbrčkane leptir mašne, neumoljivo su im stezale zadrigle vratove. Livrejirani konobari gurali su pred sobom kolica prepunjena delikatesnom hranom. Karakteristični oklopi jastoga dominirali su na serviranim ovalima, a miris koji se širio bio je, zbog svoje ispremiješanosti, neprepoznatljiv. Buteljke sortnih vina, pažljivo odabrane, otvarale su se pod profesionalnim nadzorom šefa sale, koji je svojim strogim pogledom stizao na sve strane. Stolovi su bili prepunjeni posuđem i cvjetnim aranžmanima, a gosti u nedoumici koju čašu za koje piće upotrijebiti. U toj mješavini egzaltiranog ponašanja kojekakvih parvenija i novokomponiranih snobova, nije bilo teško ugledati Saru, toliko odmjerenu i univerzalnog stila. Za njenim je stolom sjedilo nekoliko osoba, no bilo je i par slobodnih sjedalica. Nije se činilo da je s ostatkom društva nešto posebno povezuje. Čak je izgledalo da se jedva poznaju. Svojim distanciranim odnosom kao da je potencirala individualizam. Ničim nije željela pokazati da je dio te šarade, na koju je gledala s prezirom. Desno od stolova nalazio se plesni podij, na kojem je jedva nekoliko parova odrađivalo prve korake u mlitavom ritmu slow rocka. Glazbenika je bilo svega troje, organist, gitarist i bubnjar, no činilo se da skupa zbrojeno imaju dovoljno godina za čitav orkestar. Posebno je smiješan bio ćelavi bubnjar, koji je pokazivao odlike virtuoza na tom instrumentu, ali ga je oveći trbuščić sprječavao da mu dođe dovoljno blizu, pa je u činele udarao s krajnjim naporom. Gitarist je vjerojatno, u neko davno vrijeme, pripadao kojoj poznatijoj rok grupi, pa je u odijevanju zadržao kežual stil sedamdesetih, što je u ovom okruženju izgledalo kao šaka u oko. Trio Fantastikus je upotpunjavao i suhonjavi organist s očalama prst debelih stakala, koji i pored njih nije vidio ništa. Primijetio sam kako se samouvjeren muškarac klanja pred Sarom, no i njeno odlučno odbijanje, niječnim okretanjem glave. Čovjek je bio izuzetno zgodan, koju godinu mlađi od mene, no dotjeran do krajnjih mogućnosti i imponirao je besprijekornim držanjem. Možda me to pokolebalo u namjeri da joj priđem, ali magnetizam koji me vodio, bio je jači od toga. Došao sam do nje očito prerano, jer je tek odbijeni kavalir još uvijek stajao nad njom, pa je moju očitu glupost i netaktičnost bogato nagradila zbunjujućim osmjehom. Zgodni je nešto nerazumljivo promrmljao i izrazom lica mi dao do znanja da ne odobrava takav upad, no kad je vidio da ne mislim odustati, slegnuo je ramenima i otišao.

« Plešete li?»- pitao sam, nespretno koliko god sam to znao. Svu sam nedoumicu pročitao u njenim očima, no ne i bilo kakvu vrstu odbijanja. Ako sam ja nju prepoznao u tom bezdušnom mnoštvu, činilo se da je i ona mene na neki način izdvojila. Nastojala mi je to staviti do znanja posebno ljubaznim izrazom lica, mnogo ljubaznijim nego što bi bio primjeren prema strancu kojeg prvi put vidi. Tada još nisam poznavao tu odliku njenog karaktera, da se bez prenemaganja otvori nekom koga jedva poznaje, no kome, iz samo njoj poznatih razloga, vjeruje. « Rado, ali nisam vam baš neka plesačica.»- odgovorila je. Tako se taj spontani izlazak, od kojeg ama baš ništa nisam očekivao, pretvorio u početak vrlo bitne epizode u mom životu. Po tko zna koji put sam se uvjerio, da se iznimni događaji stvaraju iz ničega i dolaze potpuno nenajavljeni, a oni planirani i očekivani obično izostanu ili se pretvore u potpuno razočaranje. Da, čovjek treba uvijek biti spreman na ono što se može dogoditi, jer sreća se ne najavljuje. Na žalost ni nesreća. Ispostavilo se da je Sara mnogo bolja plesačica od mene, a to je bila samo prva u dugačkom nizu stvari u kojima je ova djevojka briljirala. Dva sata našeg poznanstva u proteklom mileniju, postala su zalog za nekakvu budućnost, koju više nisam vjerovao da imam. Trideset i osam promašenih godina nisu mi ni davali za pravo da se bilo čemu nadam. Od svih tih godina je ipak ona posljednja bila najgora. Kao da su se zvijezde urotile protiv mene. Možda zbog toga, jer u njihovu moć nisam vjerovao. U godinu dana sam izgubio sve, no kad malo bolje promislim, nisam ništa ni imao. Izgubio sam u stvari privid, ali to je koji put jednako bolno, kao što je izgubiti stvarnost. Na žalost, moja je stvarnost bila iluzija, no zbog toga ne manje moja i ne manje mi draga. Bio sam zadovoljan tim svojim prividom i slijep pored zdravih očiju. Bio sam pun uvjerenja da sam perspektivan i sretan, da tek slijede godine potpunog uspjeha i zadovoljstva. Ništa od toga nije bilo točno. Sve je bilo lažno u mom životu. Od samog početka. Kao gimnazijalac sam izdao svoju prvu zbirku pjesama i na taj način si predodredio životni put. Odlučio sam postati pisac. Zašto mi nitko od onih, koji su pročitali moju prvu zbirku, nije rekao da to moje piskaranje nema realne perspektive? Od svih sam dobivao samo riječi potpore. Na krilima pohvala,

napisao sam i svoj prvi roman, koji je doživio čak i drugu nakladu, iako je u medijima prošao gotovo nezapaženo. Pretpostavljam da su prvo izdanje pokupovali prijatelji i rodbina, jer se od drugog prodalo tek nekoliko desetaka primjeraka. Pa ipak, ni to me nije uspjelo obeshrabriti. Povjerovao sam riječima nekih prijatelja koji su me uvjerili da mnogi ugledni pisci ne uspiju rasprodati ni prvu nakladu. Više od deset godina radio sam na svojem drugom romanu. Toliko sam vjerovao u to da pišem nešto vrijedno i neponovljivo, da sam odbijenicu svojeg izdavača shvatio kao neukusnu šalu. Svu svoju umješnost i znanje uložio sam u taj tekst, koji je doživio tisuću preinaka i brojna dotjerivanja, dok ga nisam doveo do savršenstva. Čovjek me glatko odbio. Kazao je da nikad nešto tako loše nije pročitao, a ja sam bio uvjeren da iz njega progovara ljubomora, zavist, zloća. Potražio sam drugog izdavača, no rezultat je bio još gori. Više se ni ne sjećam kako sam se tog dana vratio kući. Znam jedino da sam uzeo svoj rukopis i stao ga čitati kao da čitam nečiji tuđi. Na žalost, oba su izdavača bila u pravu. Preda mnom je bio potpuno bezvrijedan tekst. Štoviše, bio je to tekst lošiji i od šunda. Zapravo, sasvim neupotrebljivo štivo, promašena tema, katastrofalna obrada, nikakva retorika. Nekako istovremeno raspao se i moj privatni život. Dvanaest godina braka sa ženom koju sam smatrao ljubavi svog života, pretvorilo se u dim. Dvogodišnja kći koju sam obožavao, odjednom više nije bila moja. Te večeri, za našim stolom, na kojem smo godinama objedovavali i večeravali, nakon večere skupa slagali pasijans, a subotom navečer s prijateljima igrali mauš, doznao sam gorku istinu. Iz te drage, ljubljene žene progovarala je neka nepoznata osoba. Usta koja sam s ljubavlju cjelivao, govorila su mi jezivu istinu. Doznao sam iz prve ruke kako me sve to zajedno provedeno vrijeme varala i to čak ne uvijek s istim čovjekom. Okrutno nabrajajući ljubavnike, nije preskočila ni nekoliko mojih dobrih prijatelja, zbog jednog od kojih me i napuštala. Taj demon u janjećoj koži, nije mi ostavio ni najtanju slamčicu prilikom katastrofalnog potapanja urušenog samopoštovanja. Ismijala je i našu prvu bračnu noć, nazvavši je nespretnim drmusanjem u mraku dvaju tijela sa različitim osjećajem za ritam. Nikad sa mnom nije doživjela ljubavni vrhunac, jer sam jednostavno bio jadan u krevetu i svi uzdasi koje je ispuštala bili su odglumljeni. Da sam je samo jedanput čuo u istinitom ljubavničkom jecaju, umro bih od toliko emocije sabijene u jednom glasu. Možda bih lakše bio podnio bilo kakvo manje detaljno objašnjenje. Sigurno bih se pomirio s njenom frigidnošću, pa i svojom nespretnošću, no toliko isticanje nadnaravne seksualnosti u snošaju s nebrojenim

ljubavnicima, u usporedbi s totalnim fijaskom kad sam ja bio u pitanju, do kraja je uništilo svaki trag samopoštovanja u meni. Odjednom je preda mnom protutnjalo tih dvanaest godina lažne sreće i baš kao kad sam uzeo svoj roman u ruke i pročitao ga kao da je tuđi, sagledao sam svu mizernost njihovu. Umjesto ljubavi, pronašao sam izrugivanje; umjesto poštovanja, poniženja. Ni jedan jedini dokaz snošljivosti ta mi žena nije pružila u tih dvanaest godina, a ja sam panično vjerovao kako je zaljubljena u mene. S vremenskim odmakom, naš je suživot sličio na burlesku, no ja se do tog momenta nisam osvrtao za sobom, valjda iz straha da ne otkrijem uznapredovanu crvotočinu. Konačan udarac doživio sam u saznanju da ni dijete koje sam obožavao nije bilo moje. Kako je moj krvnik izvolio primijetiti, kad ga nisam bio u stanju učiniti u početnih deset godina zajedničkog nastojanja, po čemu sam imao pravo zaključiti da mi je to uspjelo nakon toga. Sa mnom se nikad nije zaštićivala, a kad to prvi put nije učinila sa svojim ljubavnikom, ostala je u blagoslovljenom stanju. Da mi bar to dijete nije oduzela, tu jednu jedincatu iluziju, sve bih ostalo bio lakše podnio. Bio sam obilježen kao ljubavnik, kao potencijalni roditelj, kao mogući nastavljatelj vrste. Jalovost sam doživio kao definitivno poniženje. To je ipak bilo nešto nepopravljivo. Možda sam seksualnu kompatibilnost mogao pronaći s nekim drugim, ali neplodnost se činila neizlječivom. Tako sam se jednog dana probudio potpuno gol, onakav kakvog me nitko nije trebao, kakvog ni sam sebe nisam mogao voljeti. Poželio sam uništiti takovu osobu, no samouništenje čovjek mora nositi sa sobom, a za to valja imati barem uncu digniteta. Uzalud sam ga u sebi tražio. Bio sam slabić osuđen živjeti sa svojom netalentiranošću. Na žalost i za to mi je bio potreban zloguki pomagač, koji je podmuklo okupirao veliki dio moje usahle svijesti. Na taj sam način doveo u pitanje i svoju golu egzistenciju, jer koliko god je urednik lista u kojem sam radio bio tolerantna osoba, pijani novinar pravio mu je samo nepotrebne probleme. Morao sam na liječenje, a kako je sve to skupa još uvijek bilo u početnoj fazi, izgledalo je i da sam se izliječio. Zapravo sam ja jedini znao koliki sam prevarant. Životareći tako u omamljujućem carstvu kontroliranog pijanstva, teško da sam i u najskrivenijem dijelu svoje podsvijesti imao u planu ikakav novi početak. Više sam bio koncentriran na odugovlačenje konačne kataklizme. Iz dana u dan varao sam preostali dio svoje okoline da još uvijek mogu normalno funkcionirati.

Nisam više ni sumnjao da bi mi se mogla dogoditi ikakva pozitivna promjena. U takvom mi se stanju i ukazao anđeo. Posljednji put kad se to dogodilo, svijet je dobio spasitelja. Ovaj put tek je beznačajnom grješniku ponuđena spasonosna slamka. U mom susretu sa Sarom mnoge su se stvari jednostavno poklopile. Sama fabula i nije bila do tada neviđena, pogotovo njena prva pretpostavka koja govori kako se tridesetosmogodišnji muškarac zagledao u pristalu dvadesetdvogodišnju djevojku. Šansa da i ona prema njemu osjeti jednaku privrženost nije bila baš velika, no nikako nemoguća. U odnosima sa ženama, bio sam poprilično zahrđao i teško sam se nosio s novonastalom situacijom, no nisam je se bio spreman odreći, ni pod cijenu života. Nisam se ni smatrao Bog zna kako privlačnom osobom, no kao i većina, nadao sam se da u mom imageu postoji nešto posebno. Zapravo, svatko može biti nekome poseban, a činilo se da ja baš Sari jesam. Sarina netom proživljena godina bila je jednako toliko teška i mučna kao moja, no njezina nesreća bila je drukčija i puno je manje pogodila njen integritet. U trenutku našeg upoznavanja, njoj nije manjkalo samopouzdanja ni samosvijesti, no gubitak koji je doživjela bio je može bit čak i veći od moga. Ta crna haljina na njoj nije bila modni hir, već odraz tuge koju je nosila u sebi. Nije ju odjenula kako bi zadovoljila korotne običaje, već da bi sebi ugodila. Iz jednakih razloga djevojka na sebi nije imala nikakav nakit. Zapravo se i osjećala kao crna mrlja sred šarenog kolaža. Sara se rodila dvadeset i dvije godine prije tog milenijskog obrata kao jednojajčana blizanka svojoj sestri Moniki. Ni majka koja ih je donijela na svijet nije ih raspoznavala, pa su još kao djevojčice neprestano jedna drugoj krale identitet. Ispreplitanje njihovih života nastavilo se i kad su djevojke krenule u srednju školu, što je okolinu naprosto izluđivalo, jer se takova interakcija ličnosti ne malo puta otela kontroli. Sve je kulminiralo kad su blizanke, tada već u osamnaestoj, priznale kako već šest mjeseci žive tuđi život. Godinu dana nakon te zbrke, djevojke su ostale bez majke i kako im se otac nedugo poslije ponovno oženio, sasvim upućene jedna na drugu. Činilo se da blizanke nisu bile u stanju živjeti odvojenim životima i potreba da jedna drugoj neprestano uskaču u ulogu, postala je jača od svih zabrana i etičkih principa. Kako mu je Sara jedanput priznala, davno su to prestale raditi zbog zabave i vica. Ipak su se njih dvije po nečemu razlikovale; Monika je izvanredno crtala, a Sara je maestralno svirala klavir, no teško ih je i preko toga bilo

raskrinkati, jer je i Monika korektno svirala i Sara solidno crtala. Na žalost sve to tada nije izgledalo bitno jer Monike odnedavno više nije bilo. Nesretna se djevojka razboljela od karcinoma pankreasa koji je otkriven u uznapredovanoj fazi i nakon šest mjeseci mučenja, patnje i nesnosne boli, nesretnica je preminula. O posljednjim mjesecima svoje sestre Sara je vrlo malo govorila, jedva toliko da ih okarakterizira kao nešto van ljudske izdržljivosti. Jednom, kad sam je pitao može li usporediti gubitak majke sa gubitkom sestre, kazala je da gubitak jedne može uspoređivati s gubitkom druge, no gubljenje sestre ne može usporediti s ničim. Sjećam se jedne njene tada izgovorene rečenice, u iskrenost koje nisam mogao posumnjati. « Da netko na živo otkida komad tebe, s čime bi to mogao usporediti?»- kazala je. Sara je bila sve samo ne jednostavna osoba i njenu misao nije uvijek bilo jednostavno slijediti. Taj gubitak sestre kod nje je bio povezan s izvjesnom kompenzacijom, pa sam ne mali broj puta stekao dojam kao da je tim gubitkom kod nje ostvaren i određen dobitak. Tako je znala kazati da je smrt sestre osamostalila, ali i obvezala da proživi život obogaćen za onaj preminule. Sjećam se i tvrdnje da je tek Monikinim nestankom postala kompletna osoba, koja samo sebi odgovara za svoje postupke. Izgledalo je da je bolno otkidanje od sestre prihvatila kao izvjestan oblik svog odrastanja. Tročlani je orkestar svirao Fascination, a ja sam pod prstima osjetio gipki djevojački struk. Ruka joj je mekano nalegla na moju, vršci nožnih prstiju kao da i nisu dodirivali tlo, tijelo se skladno presavijalo i cijelim se svojim volumenom upijalo u očaravajući ritam english valcera. Prirodno je njen pokret izranjao iz glazbe, lišen svake plesne grotesknosti, a obogaćen urođenom joj elegancijom i ljupkošću. Za mene je počinjao nikad ne dosanjani san. Sve dok sam se panično bojao da će se iznenada prekinuti, on je trajao. Tog jutra, baš kao i ja, ni Sara nije vjerovala u mogućnost da će tu večer provesti van svog doma. Ni ona nije osjećala nikakvu potrebu da milenijski ispraćaj podijeli sa ovolikim mnoštvom građanskog estabishmenta. Onda joj se desilo slično što i meni, da je u zadnjem momentu noge odvedu baš na mjesto gdje će na to biti prisiljena. Pobijedila su nagovaranja nekakvih prijateljica, koje je jedva poznavala, no popuštanje je bilo i rezultat nedostatka volje da se odupre takovim pritiscima. Strahovala je i od napadaja loših sjećanja, da joj bolne uspomene, u

tako dugoj noći ne slome duh. Ruke su mi podrhtavale dok sam pridržavao Saru u plesu i toliko sam se nadao da ona to ne primjećuje. Bilo je to od uzbuđenja koje nisam znao objasniti. U mojim godinama, tako nešto moglo se samo činiti smiješnim, a meni je bilo stalo da ostavim upravo suprotan dojam. Strah da ne budem otkriven, na izvjestan je način umanjio užitak koji sam osjećao od njene blizine. Tek kad su zadnji taktovi glazbene numere utihnuli, a njeni su prsti još na trenutak ostali među mojima, shvatio sam da i u njima postoji jednaki takav nemir. Njenu neodlučnu namjeru da povuče ruku iz moje, osujetio sam blagim stiskom i ona mi je ostavila za jedno kratko, možda malkice neprimjereno vrijeme, a kad je napokon ipak odlučila uzeti, glazba se ponovno oglasila, pa mi je na koncu ipak ostavila. Tijela su nam se iznova pokrenula, na trenutak pogledi obzirno dotaknuli, nastojeći što manje pokazati. Znao sam da u tom momentu trebam biti mnogo konkretniji, no jedva sam se snalazio u toj ulozi. Opravdavao sam se da mi treba malo vremena za se potpuno uvući u ulogu, da i njoj trebam ostaviti dovoljno vremena. U stvari sam bio preplašen da je sve jedna nova iluzija, koja će se rasplinuti mojim prvim naglijim pokretom. Panično sam se bojao da ovaj put ne uprskam stvar, možda postajući polagano svjestan da mi se događa nešto posebno. Sari nije bilo jednostavno, svoju tek proživljenu bol, donijeti u ovo egzaltirano raspoloženje, no činilo joj se još težim, s njom ostati između četiri klaustofobična zida. Zato se i dala nagovoriti na izlazak, prvi put nakon sestrine tragedije. Svaki je ozareni pogled ranjavao, svaki raskalašeni smijeh iritirao, no imala je snagu to u svojoj umnoj glavici optimalno posložiti, kako bi si dala šansu za nastavak. Te večeri, odlučila je proživjeti svojevrsnu katarzu i pročišćena krenuti dalje. Ja sam se samo našao na pravom mjestu. Trebao sam to shvatiti, pa bi mi sve bilo mnogo lakše. Zapravo već godinama nisam bio u toliko neposrednom društvu žene, koja nije bila moja i nedostajalo mi je i šlifa i iskustva da se ponašam spontano. Uzalud sam si prizivao neke slike iz kasne adolescencije, pošto ni to nije bilo bog zna koliko uvjerljivo razdoblje mog osvajačkog potencijala. Glorija, moja bivša žena, u stvari je kod našeg upoznavanja bila mnogo više angažirana od mene. Žene su mi od uvijek malo teže išle. Nisam se lako oslobađao one prve ukočenosti i držala me mnogo više nego što je bilo potrebno.

Sari je u tom trenutku prvenstveno trebao prijatelj, no nije me bila spremna odbiti ni kao muškarca, pa je ostavila meni da odredim tempo i vrstu naše veze. Ne mislim pri tom konkretno na tu prvu večer, dok još ni jedno od nas dvoje nije bilo svjesno što nam se događa. Ovdje prvenstveno mislim na činjenicu, da sam je prvi put poljubio tek tri mjeseca nakon te novogodišnje noći, a ljubavnicom mi je postala početkom ljeta. Ničim mi nije dala do znanja da se ne slaže sa takvim tempom napredovanja u našem zajedništvu i prihvatila ga je kao da je to nešto najnormalnije. Od našeg prvog susreta, nije postojao dan, u kojem se barem dva puta nismo čuli telefonom, a ni večer koju nismo proveli zajedno. Teško da je postojala tema koju nismo mogli zajedno obraditi. S njom je bio užitak razgovarati, a interesna sfera joj se u devedeset posto slučajeva poklapala s mojom. Bila je izrazito duhovna osoba i činilo se kako su joj svi hedonistički užitci periferni. Znala je uživati u dobro pripremljenom rižotu od škampi, no i spremno odustati od njega radi trećerazredne večeri poezije. Mogla se oraspoložiti na plesnom podiju, no preferirala je i lošiju izložbu nekog anonimnog slikara. Stimulirali su je komorni koncerti, kao i dobra rock glazba, klasična literatura, ali i zanimljivo napisan moderni roman, film iz zlatnog holivudskog vremena, no i dekadentni Fasbinder. Ne znam zbog čega je sve to kod mene izazvalo pogrešnu sliku da imam posla s djevojkom izrazito netalentiranom za tjelesne užitke i ne malo sam se iznenadio njenom doživljaju, kad se to napokon dogodilo. Možda ona nije posjedovala učestalu potrebu za tim ili ju je izvanredno suzbijala, no brda su se tresla dok je Sara vodila ljubav. Kasnije sam shvatio da je u svemu takova, nikad površna, uvijek do zadnje kapi involvirana u ono što radi i što je najvažnije, iskreno predana tome. Bilo je iluzorno od nje očekivati da nešto obavi polovično ili bez punog angažmana. Na to ona nikad ne bi pristala. Ako sam se već kod prvog susreta zaljubio u tu neobičnu djevojku, s prolazom vremena, potpuno sam za njom izgubio glavu. Okupirala je moje misli dvadeset i četiri sata dnevno. Kad nisam o njoj mislio, sanjao sam o njoj. Dok smo bili skupa, strahovao sam od trenutka kad ćemo se rastati, a kad smo bili razdvojeni, brojio sam svaki moment do ponovnog susreta. Zbog nje sam opet počeo pisati i vođen njenim pronicljivim umom, nešto sam i kvalitetno napisao. Zbog nje šest mjeseci nisam pomirisao alkohol, a moj urednik je napokon bio zadovoljan i mojim radom i mojim ponašanjem i mojim izgledom. Sara mi je malo po malo vraćala život. Još je ostalo mnogo nepovjerenja i gorčine, no svakim ih je danom bilo sve manje i vidio sam sebe na kraju dugačkog tunela, potpuno drugačijeg od

onda kad sam u taj zloslutni tunel ušao. Glazba je nakon te druge pjesme, đinglom najavila pauzu. Preplašeno smo se pogledali. Kao da na to nismo računali. Odjednom je pred nama bio trenutak koji će odlučiti o budućnosti naše veze. Nikad nisam volio takve prijelomne trenutke. Ostali smo stajati okrenuti jedno drugome, dok se podij polagano praznio. Žagor, smijeh i razgovor okružio nas je. U njenim sam očima pročitao namjeru da preuzme inicijativu i to me probudilo iz letargije. « Da vas otpratim na mjesto.»- prisilio sam se kazati. «Možda da sjednem do Vas, ako nije zauzeto i ako Vam ne smeta?» « Bit će mi drago.»- rekla je s olakšanjem. Nekako su već te prve večeri otpočeli naši neiscrpni razgovori, unatoč polupijanom ambijentu i preglasnom auditoriju. Postali su lajtmotiv naše veze. Sara je na glas razmišljala, na što sam se brzo naviknuo. Misli su joj bile koncizne i lucidne, rijetko kad dvosmislene, ako joj to nije bila isključiva namjera. Ona je znala razborito razgovarati i o sasvim banalnim stvarima, pa je uvijek bilo interesantno doznati što o nečem misli. Originalnost stavova nije uvijek išla u istom pravcu, pa sam se ponekad znao začuditi njenom tradicionalizmu, iako se uglavnom odlikovala liberalnim mišljenjem. Njena se duhovnost iznjedrila na krilima konzervativnog katoličanstva, no nije izdržala pod pritiskom upitnosti nekih tvrdih, vjerskih premisa. Dogmatizam je postao i suviše konkretna ograda za njen nemiran, racionalan duh, pa je sve snažnije osjećala otklon od prvotnog vjerovanja. Konačno se iščupala iz kandži vjere kad je ostala bez obožavane sestre. Taj gubitak, koji joj je u jednom trenutku označio sve bitno, nije znala objasniti strogim, kanonskim dogmama. Katolički idealizam zauvijek je odlepršao iz njene spoznaje, oslobodivši joj duh od narativne misaonosti. Možda je jedan djetinji dio nje žalio za izgubljenim pričama iz knjige mudraca, no suština takove epske priče, postala je prejednostavna, a da bi riješila sve konflikte i pitanja koja je pred nju postavljala. Ipak je Sara rijetko upadala u zamku dekadentnog razmišljanja o suštini postojanja. Okretala se više onome što je znala definirati, pa su ti njeni opći stavovi i meni bili tek u osnovnim crtama poznati. Katkad bi zabrazdila dublje no što je htjela, ali se tu baš i nije tko zna kako snalazila i ostajala je u okviru površnih definicija, čak i stavova bez objašnjenja. Za nju je agnosticizam, kojem

se sve više priklanjala, još uvijek bio široko, neobrađeno polje, na kojem je beznadno posrtala. Zato je obožavala umjetnost u svim njezinim granama. O njoj je mogla satima raspravljati, kroz raspravu brusiti stavove, dijalektički pristupiti svakom umjetničkom izražavanju. Kao mlada, tek diplomirana profesorica teatrologije, posebno je cijenila sve ono što je dolazilo iz otvorenog kulturnog učilišta. Na daskama je svaka napisana riječ za nju dobivala svoje pravo značenje. Svoju je svestranost dokazala i diplomom s muzičkog konzervatorija, a uz sestru, akademsku slikaricu, naučila je voljeti i tu granu umjetnosti. Meni se čak činilo da joj je bila omiljena. Netko bi mogao pomisliti da se diskusija sa Sarom odvijala isključivo u pravcu njenih interesnih sfera, no zapravo nije bilo tako. Ona je rijetko nametala temu razgovora i nikad mu nije davala didaktičku formu. Kad bi primijetila da sugovornik nije dorastao temi, znala je spustiti razinu razgovora ili čak neprimjetno promijeniti sadržaj. Uvažavala je i stavove potpuno oprečne, iako je od svojih teško odustajala. Milenijske su se sekunde odbrojavale. U sali se osjećala napetost. Ćelavi je bubnjar odradio karakteristični tuš. Šampanjac je cvrčao u kristalnim čašama. Krenulo je čestitanje, a ja sam samo čekao kad ću svoj obraz prisloniti uz njezin. Onda su se pojavili meni neki napola poznati ljudi sa širokim osmjesima. Da, bio je tu i onaj prijatelj od jutros. Nije izgledao posebno iznenađen što me vidi. Tek kad je prošla ta najezda usplahirenih osoba, našli smo se jedno naprama drugom. Oči su joj se sjajile i iako je iz njih još uvijek probijala tuga, nastojala ih je zadržati veselima. « Salut!»- kazao sam i podignuo čašu u zrak. Ona se vragolasto nasmijala, pristupila mi i zvučno me cmoknula u obraz, dovoljno posebno, a premalo intimno. Onda je i sama podigla svoju čašu i odgovorila: « Salut!» Glazba je grunula svom snagom u sasvim novom, zabavnjačkom tonu. Sara me uzela za ruku i kazala: « Idemo plesat. Danas je Nova godina.»

I plesala je, otkačeno i ludo, iznenađujuće za nju, ali primjereno godinama. Ja sam joj pokušavao parirati no jedva uspješno. Kao da su popustile i zadnje kočnice. Plesni je podij podrhtavao od gomile razularenih plesača. Godine više nisu bile bitne. Svatko je želio iz sebe istresti ono negativno što se tijekom godine nakupilo i činio je to svim žarom i umijećem. Skakutale su i debele žene u pedesetim i elegantni momci u dvadesetim. Nitko se nije zabrinjavao kako to izgleda, a nije uvijek izgledalo najbolje. Smijeh, pjesma i ples obvladali su salom. Skladno se mlado tijelo savijalo preda mnom i moram priznati da je to začuđujuće dobro izgledalo za jednu klasično obrazovanu djevojku. Prvi sam put poljubio Saru jedne večeri dok smo sjedili na drvenoj klupi okrenutoj moru, gdje smo se zaustavili kako bi se odmorili od večernje šetnje. Iznenada sam joj došao blizu i osjetio lebdeći vonj sofisticiranog parfema. Nisam razmišljao, jer da jesam, to se sigurno ni tada ne bi bilo dogodilo. Čulo se kako more ulazi u pukotine stijenja. Iznad nas, na nebu iskrile su se zvijezde. Bila je hladna, burna noć. Njene su usne bile mekane i tople. Spremno ih je rastvorila i predala se mojima. Ne mogu ocijeniti koliko je trajao taj spontani čin iznenadne inspiracije, no kad smo se napokon razdvojili, ona je duboko uzdahnula. Pomislio sam kako sam je tim svojim nenajavljenim poljupcem oneraspoložio, pa sam u strahu upitao: « Jesam li učinio nešto loše?» « Učinio si baš ono što sam najviše željela da učiniš.»- šapnula je i ja sam je ponovno poljubio. Tada sam se sjetio milenijskog dočeka, s kojeg smo odšetali u hladno novogodišnje jutro, koje je bilo još daleko od svanuća i sjeli smo također na klupicu, ne baš na tom istom mjestu, no na sličnom. Držao sam tada Saru za ruku i gledao je u oči, koje su se iskrile u noći i mislio je poljubiti ali nisam jer me bilo strah da za to ipak nije pre rano. Tri mjeseca poslije, taj se nesuđeni poljubac ipak dogodio. « Sjećaš li se onog novogodišnjeg jutra kad smo ovako sjedili na jednoj sličnoj klupici?»- pitao sam je iznenada. « Sjećam.»- odgovorila je. «Nije to bilo baš toliko davno.» « Držao sam te za ruku i gledao u oči.»- nastavio sam govoriti. «Što bi bilo da sam te već tada poljubio?»

« Što bi bilo?»- ponovila je dio mog pitanja. «Ništa.» « Ni tada te to ne bi bilo uzrujalo?»- pitao sam iznenađeno. Zagonetan pogled, zaustavio je osmjeh na njenom licu. « Zaboga, ne.»- kazala je odlučno. «Pa ja sam već velika cura.» U meni je čitavo to vrijeme našeg prijateljevanja stanovao izvjestan strah da se taj naš odnos naprasito ne prekine. Zbog toga sam i čitavo vrijeme sputavao svoje ponašanje do smiješnih granica. Ponašao sam se prema Sari kao prema porculanskoj lutkici, koju bi malo nepažljivije ponašanje moglo razbit. S druge su se strane javljale sve one potrebe koje zdravi muškarac ima, kad se nalazi u društvo tako atraktivne žene. Moj je spolni život od razvoda i inače bio jadan, što je samo potenciralo želju da sa Sarom imam kompletan odnos. Doživljavao sam istinske napade samosuzdržavanja, no činilo se da sam rješenju svog problema sve dalje, a bezbrojni poljupci koje smo izmjenjivali, nimalo nisu doprinosili smirenju uzavrele krvi. Dapače, od njih sam samo još žešće izluđivao. Činilo se da Sara upravo uživa u takovom, pubertetskom ljubakanju i da njoj više od toga ni ne treba. Uzalud sam od nje tražio bilo kakav znak. Ljeto je bilo blizu. Zrak je postao topliji. Te večeri slušali smo glazbu u mom stanu i povremeno se ljubili na trošnom trosjedu. Haljinica na njoj jedva da je pokrivala išta od prekrasnog joj tijela. Izluđivala me sa svojim mirisom i u jednom trenutku ruka mi je poletjela dolje i našla se između njenih nogu. To je moglo trajati jedva koju sekundu, do trenutka do kojeg sam shvatio kako je to neprilično. Nije dakle ni postojalo vrijeme u kojem bi ona negativno reagirala na moj prostački pokret, a ja sam ga već povukao. Ostao sam ukočen očekujući pregršt prijekora zbog tolikog prostakluka, no ona nije micala usne sa mojih. Onda je rukom uzela moju i vratila je na ono mjesto, igrom tijela mi davši na znanje da me želi. Valjda sam zbog tolike razlike u godinama koja je postojala među nama, bio previdio da je Sara već zrela, iako još mlada osoba i da joj ljubavnog iskustva nije nedostajalo. O svojim dotadašnjim vezama davala je vrlo šture informacije, no to ne znači da ih je pokušavala sakriti. Jednostavno, to nije bila tema za diskusiju koju bi ona ikad odabrala. Ako nije voljela pričati o svojim ljubavnim iskustvima, nije značilo da ih nije imala. Možda sam kasno to shvatio. Činila se curom kojoj do tjelesne ljubavi uopće nije stalo. Izgledalo je kao da je donja

razina njene intelektualne okupiranosti još uvijek znatno iznad te trivijalne teme. Bio sam uvjeren da bih samim insinuiranjem bilo čega povezanog s putenim užitcima, povrijedilo njezin vrlo istančani ukus komuniciranja. Sara nije bila sazdana od porculana iako joj je politura tena imala nešto kohezijski vrlo blisko. Njena je koža bila mekana i topla, no da bi se to doznalo, valjalo je prethodno dodirnuti. Mimika njenog tijela ničim to nije odavala. Uspoređujući je s djevojkama njenih godina, nikad nije koketirala, niti vanjskim efektima davala do znanja da ima takvu vrst potrebe. Zato se činilo da je nema. Ipak, iako nije njom dominirala, tjelesna potreba jednom potaknuta, znala je postati izuzetno snažna, a to je onda izgledalo jako uzbudljivo. Ta se suzdržana djevojka odjednom otvorila i postala čarobna ljubavnica, koja se ni u jednom trenutku ljubavnog čina ne dvoumi priznati što zapravo osjeća. Ostao sam zabezeknut takovim njenim ponašanjem. Ukoliko sam vjerovao da će, ako ikad do toga i dođe, njeno viđenje ljubavnog čina pokazati prezir prema nečemu tako prostom, grdno sam se prevario. Znala se cura, sa ukusom prostački ponašati. Kad malo bolje promislim, tu je svaka profinjenost mogla samo završiti u grotesknost. Pred nama je bilo dugačko, vruče ljeto. Tek sam otkrivao ljubavne slasti s tom tajanstvenom djevojkom. Moje životno iskustvo jedva da se dalo mjeriti s njenim. Kao otvorena rana koja polagano zacjeljuje, opstala je tek slika upropaštenog braka, u kojem je stradala sva sujeta muškarca i ljubavnika. Uz tako toplu i samozatajnu osobu, integritet moje dezintegrirane ličnosti, polagano je očvrsnuo. Sara od mene nikad nije tražila ništa. Njoj je ljubavi uvijek bilo dovoljno, a u onome što je dobivala, znala je neizmjerno uživat i što je bilo najvažnije, to i nedvosmisleno pokazat. Polagano smo isprepletali sva naša slobodna vremena. Interes nam je bio usredotočen na slične stvari, pa to nije bilo teško. Na neki smo način pronalazili zajednički život, još uvijek dovoljno udaljeni od njega. Ono što sam otkrivao o Sari bilo je začuđujuće pozitivno. Ipak sam se pitao, postoji li kakva mračna tajna, koja će iznenada iskočiti i promijeniti takovu sliku. Ako je i postojala, za sada je bila pomnjivo skrivena. Svakim je danom zasluživala moju ljubav. Bila je zaista izuzetna; mlada, lijepa, naobražena, inteligentna, možda i previše za jednu jedinu osobu. Izgledalo je da sam u takvoj vezi slabija karika ja, pa nije ni čudo što me ponekad opsjedala i

sumnjičavost i ljubomora. Bio sam šesnaest godina stariji i nije da se ta razlika u godinama nije vidjela. Neurednim životom u posljednje vrijeme, moj je izgled itekako izgubio na svježini. Ćelavost je opasno osvajala nova područja lubanje, a masno se tkivo sve više hvatalo za tijelo, koje je tako ubrzano gubilo vitkost. Kao što je Glorija okrutno primijetila kad me ostavljala, nikad i nisam bio pretjerano zgodan, no krasila me mladolikost, koja je postajala sve upitnija. Ukoliko već nisam imao posebnih, fizičkih kvaliteta za zadržati djevojku kakova je bila Sara, trebalo je to postići na kakav drugi način. Drukčiju bi djevojku zadovoljilo pristojno imovinsko stanje, no ovoj to baš i nije bilo primarno. Sreća što je bilo tako, jer sav novac što sam ga imao, nalazio se obično u mom otrcanom novčaniku, koji od njega nikad nije baš izgledao posebno debeo. Saru je dakako privuklo duhovno bogatstvo što ga je u meni pronašla. Imala je pred sobom osobu ranjiviju od sebe i to joj se dopalo. Voljela je ono što joj se činilo da kod mene može postići. Bile su to opasne namjere, jer su mogle kataklizmično završit. Dovoljno je bilo da iznevjerim njena očekivanja, a osobi mog karakternog kova to se ponekad dešavalo. Ipak, znao sam, Saru ne smijem izgubiti, jer ću na taj način izgubiti sve što mi je preostalo. Ona nije bila alternativa. Bila je ekskluziva. Zato sam strogo kontrolirao sve napukline u svom kvarnom karakteru, kroz koje je postojala i najsitnija mogućnost da procuri nešto, što će dovesti nju u pitanje. Bio sam uvjeren da je volim, onako kako još nikad nisam volio, pa ni Gloriju i da ću pronaći svu potrebnu snagu da je zadržim. Osim toga, ta je djevojka pozitivno djelovala na mene i zaista mi davala neku nadnaravnu snagu da uspijem. Dok je Glorija bila moja zla kob, Sara je postala moj anđeo čuvar. Ako sam naš odnos i stizao definirati sa svoje strane, s njene mi je ostajao potpuna nepoznanica. Iako je bezuvjetno prihvaćala sve oblike druženja koji su nam stajali na raspolaganju, jedva da se ikad verbalno izjasnila o svojim osjećajima kad sam ja bio u pitanju. Ipak, ponašanjem nije tajila da joj je stalo do toga što nam se dešavalo, jedino što baš nisam znao kako bih to naše stanje definirao. Stoga sam je nekad predstavljao kao svoju prijateljicu, a nekad kao djevojku, jednom i kao zaručnicu. Čak ni taj put nije se usprotivila, što me navelo da pokušam ovaj problem raščistiti, samo što to sa Sarom nije bio baš jednostavan zadatak. « Danas sam te predstavio kao zaručnicu.»- kazao sam. «Misliš li da sam pogriješio?»

« Možda si me prethodno trebao zaručiti.»- odgovorila je. « Hoćeš li mi to dozvoliti?»- pitao sam. « Ne znam.»- kazala je nakon kraćeg razmišljanja. «Sigurna sam da jednog dana hoću.» U njenom je odgovoru ostala naznaka da sam ipak nešto ozbiljno u njenom životu, nešto s čim računa. To je bila najkvalitetnija izjava koju sam uspio od nje izvući, a koja se ticala naše budućnosti. Neku ljubavnu riječ baš i nije trebalo očekivati iz njenih usta. Ne da ona to ne bi znala kazati, no jednostavno si za to nije davala priliku. Te tri male riječi, ostajale su neizrečene, čak i kad bi ih sam jako sugestivno upotrijebio. Moja ju je izjava zbunjivala, no čini mi se da nije imala ništa protiv nje. Jednostavno, to nije bio njen način komuniciranja, ni u najintimnijim druženjima. Ne bi bilo ispravno to naše doba uhodavanja shvatiti do kraja idilično. Negdje u osnovi svega stajala je jedna vrlo kompleksna mlada žena, koja je upravo bila ostala bez izuzetno joj važne osobe i unatoč svoj svojoj unutarnjoj čvrstoći, ponekad je itekako pucala po šavovima. Poseban problem koji je Sari ostao nakon gubitka sestre blizanke, bila je učestala glavobolja, koja je hvatala skoro svake večeri i koju ponekad ni tablete nisu znale otkloniti. Kad bi takova glavobolja eskalirala, djevojka ne bi bila društvo za nikoga. Jednostavno bi postala asocijalna i nepristupačna. Tražila bi mrak i samoću. Sara je obožavala more i sve aktivnosti vezane uz more. Bila je izdržljiv i brz plivač, u mladosti vrlo uspješan, sa rekordnim postignućima u juniorskim danima. Bio je užitak gledati je kako se probija morskom površinom, podjednako dobro se služeći svim plivačkim stilovima. Vrijeme koje je potrošila trenirajući ovaj zahtjevan sport, uobličilo joj je muskulaturu do prihvatljive čvrstine, ne utječući na gracioznost koja ju je krasila. Nju se gledalo kad bi se u kupaćem kostimu pojavila na plaži, na to sam se morao naviknuti. Ako su se za njom okretali dok je prolazila ulicom, onda je to bio samo mali dio onog što je izazivala šećući kupalištem. Morao sam prihvatiti činjenicu da hodam s curom ekstra klase, koja me sasvim nadilazi. Trebao sam znati koliki sam zbog toga sretnik. Mnoge su stvari u njenom ponašanju bile kontradiktorne. Sa nekima sam se postepeno upoznavao, no uvijek me znala iznova iznenaditi. Uza svu

posvećenost duhovnoj strani života, zapanjujući je odnos imala prema tjelesnom. Obožavala je nagost, katkad do egzibicionizma. Potreba za naturizmom imala je kod nje kultni sadržaj. Dok još nismo bili intimni, primijetio sam da često ne nosi prsluk, pa iako uz umjerenu dimenziju prsiju to u većini slučajeva i nije ostavljalo neprikladan dojam, pamučne, ljetne majice otkrivale su zbunjujuću erotičnost poprsja. Naknadno sam otkrio i da joj gaćice nisu baš omiljeni odjevni predmet, te da je ne rijetko samo haljinu navlačila na golo tijelo. Znalo je to biti uzbuđujuće ali mi je ponekad izazivalo nemir vrlo blizak ljubomori. Poseban šok doživio sam kad je na javnoj plaži uklonila gornji dio kostima i bez ikakve neugode izložila gole grudi suncu. Zbunjen od takove geste, hitro sam prebacio ručnik preko izazovnih pupoljaka njenog djevojaštva i pobrao pogled nerazumijevanja cvijetnih očiju. Iako sam sebe smatrao hedonistom i liberalom, ubrzo sam kapitulirao pred tolikim tjelesnim slobodama. Taj ručnik s kojim sam prekrio grudi boginje, bio je isti onaj koji je nagu Afroditu Milsku preobrazio u ukočenu Giotovu madonu. Bio je to ručnik kojeg trener izmrcvarenog boksača baca u ring i priznaje poraz. Posramljen tim nenadanim izljevom potisnutog konzervativizma, pognuo sam glavu, očekujući porugu od boginje bistrog uma i lucidnog shvaćanja iskonske golotinje. Njoj nije puno trebalo da shvati svu neugodu situacije u kojoj sam se našao i pogled joj je omekšao do nevinog ispričavanja. Možda me njeno suosjećanje, koje je u sebi nosilo veliku dozu nerazumijevanja, potpuno ponizilo, no zaljubljeni su sretni i kad ih gaze, a u ljubavi se krše i ideje i ideali. Jednostavno nisam mogao podnijeti njene gole sise među tolikom publikom. Bez pogovora je Sara svoje ponašanje u svemu, pa i u ovako osjetljivoj stvari, pomaknula na prag moje tolerancije. Činilo se da ni ne pomišlja uraditi nešto sa čim se ne bih složio ili nešto što bi me na bilo koji način povrijedilo. Upoznavajući Saru, vrlo sam brzo shvatio koliko je pouzdana i istinoljubiva djevojka, koja je totalno nesklona nerazriješenim situacijama. S njom se nije bilo moguće posvaditi, jer je svaku nesuglasicu istjerivala do kraja. Ne sjećam se da smo se rastali, a da sve stvari nisu legle na svoje mjesto. Što joj nije bilo po volji, odmah je komentirala, a sve što sam joj prigovorio, nastojala je promptno korigirati. S tim mi je dala do znanja da bi teško prešla preko bilo kakvih laži, jer njoj nije bilo potrebno lagati. Slično je razmišljala i o prevari. Još jedna kontroverza o njoj govorila je kako je isključivo monogamna osoba u omeđenom vremenu i prostoru. Za nju seks na jednu noć nije egzistirao, pogotovo ne u takvom omeđenom vremenu i prostoru.

« Dok sam s tobom, možeš bit siguran da me nitko drugi neće dotaknuti.»kazala je jednom prilikom kad sam pokazao neopravdano sumnjičenje i morao sam joj vjerovati. « Ja nisam baš ni siguran da si sa mnom.»- ipak sam napomenuo. «U kakvoj smo mi to uopće vezi?» « S tobom sam od one večeri kad smo se upoznali i ti to dobro znaš.»- bila je decidirana. Sara je imala i neke svoje iracionalne strahove, a jedan od onih koji bi ju potpuno izobličio, bio je strah od grmljavine. Koliko god se samouvjerenom i samoživom doimala, to je bespomoćnije izgledala kad bi došla u kontakt sa svjetlosnim i zvučnim efektima atmosferskog pražnjenja elektriciteta. Obuzela bi je drhtavica, a nakon toga ukočenost, koja satima ne bi prolazila. U takvoj situaciji naprosto je bila ovisna o drugoj osobi. Za rijetkih nevremena, koja smo zajedno proživjeli, ponašala se kao djevojčica od desetak godina. Zgrčila bi tijelo u jajasti oblik, tako da bi bradom dotaknula koljena i naprosto se uvukla u prostor između mojih nogu i grudnog koša. Sisala bi palac i jedva čujno cvilila, poput uznemirenog psića. Kod svakog novog udara groma, stiskala bi se sve žešće uz mene i izgledalo je da se želi sa mnom spojiti. Na određeni način sam volio takove situacije, jer mi se tada činilo da sam joj najpotrebniji, no nakon svakog povratka iz šoka, kao da bi se na neko vrijeme udaljila. Postajala bi šutljiva, loše raspoložena i nespremna na pravu komunikaciju. Ljeto je puno toga iskristaliziralo u našoj vezi. Moguće mi Sara nikad nije otvoreno opisala svoje osjećaje, no ponašanjem mi je itekako dala do znanja da mi je lojalna i privržena. Malo pomalo stavila me u centar svog života i učinila je da se osjećam za nju važnim. Kad god je bila u situaciji, otvoreno je pokazivala da sam ja njezin muškarac. Činila je to kad smo bili sami, ali posebno kad bi bili s nekim. Nikad nije dozvoljavala da se ijedan muškarac u njenom društvu osjeća važnijim od mene. Na tome je upravo insistirala, da joj uvijek budem na prvom mjestu. Ne znam jesam li dovoljno cijenio to što je činila za mene. Bojim se da nisam, iako mi je godilo. Nekoliko mjeseci takvog tretmana i vratilo mi se izgubljeno samopouzdanje. Povjerovao sam u novi početak. Činio se na dohvat ruke. Nekako sam u sebi počeo planirati život sa Sarom. Ona mi je davala do znanja da se imam pravo nadati. Iako smo još uvijek živjeli odvojeno, poneko smo već

jutro dočekali zajedno i činilo mi se da joj to odgovara. Izgledalo je da ne bi imala ništa protiv da sjedinimo živote, a mene je bilo strah načimati tu temu. Uvijek mi je izgledalo da je za to prerano. Možda sam se bojao postaviti to pitanje dok god je postojala bojazan za negativnim odgovorom. Unatoč svim tim strahovima, odnos sa Sarom se kretao u pozitivnom smjeru. Svakim sam je danom osjećao sve više svojom. Nedvojbeno je pokazivala zadovoljstvo u svakom zajednički provedenom trenutku i bez imalo skepse spominjala nas je kao zajednicu čak i u nekim vremenima koja su se trebala ne baš tako skoro dogoditi. Bio sam gotovo uvjeren da ovaj put živim istinit život i to punim plućima. Kao da se sve ono ružno što mi se do tada dogodilo, pretvaralo u davno proživljenu noćnu moru. Izgledalo je da se napokon i meni sreća nasmiješila. Jesam li smio u to povjerovati? Dani su postajali kraći, no još uvijek vrući. Ljeto je polagano izdisalo i već su se pojavljivali vrlo konkretni nagovještaji jeseni. Nikad nisam posebno volio to doba godine, već zbog samog osjećaja da s njim umire onaj najaktivniji period. Sve loše stvari u mom životu desile su se upravo u jesen i zazirao sam od nje baš kao od nečeg zloslutnog. Negdje duboko u sebi znao sam da ću i umrijeti u jednu kasnu jesen. Tog jutra me probudila zvonjava telefona i dugo mi je trebalo da se uključim u stvarnost, skoro toliko koliko i dosadnom uređaju da prestane zvoniti. Prvo što sam ugledao bilo je njezino golo tijelo, prisno sklupčano do moga, što mi je trebao biti nepobitan dokaz kako telefonski poziv dolazi od nekog drugog. Zbog toga je odmah izgubio na važnosti. Umalo da nije u potpunosti postao neinteresantan. Sara se promeškoljila i na pola otvorila jedno oko. Kad je vidjela da još uvijek ne reagiram na neugodan zvuk telefona, tek me ovlaš gurnula laktom u rebra. Promatrao sam je kroz spuštene trepavice i osjetio užitak i posebnu draž gledati je dok toga nije svjesna. Radio sam to već ranije i osvjedočio se, da u tako ukradenom prizoru, postoji izuzetna erotičnost. Moguće sam samo vjerovao da se drukčije ponaša kad zna da je gledam, jer zaista nije bila osoba sklona koketeriji, ali i takav utisak je bio dovoljan da osjetim posebno uzbuđenje u promatranju je, kad ne zna da to radim. Očekivao sam da telefon prestane zvoniti i u sebi se nadao da je svaka zvonjava posljednja, no čovjek je očito imao dobre veze u centrali, kad mu se poziv toliko dugo održao. Lijeno sam se protegnuo, davši mu još jednu priliku, no ni to nije pomoglo. Onda sam polagano pomaknuo ruku, što sam polaganije mogao i

ostavio je neko vrijeme u zraku. Zazvonilo je još jednom i stanka mi se učinila dovoljno dugačkom da povjerujem kako više neće. Na žalost nisam bio u pravu. Kad se ponovno začuo taj iritirajući zvuk, spustio sam dlan na hladnu plastiku, na onaj hrbat između mikrofona i zvučnika i zadržao je u tom položaju dok se uređaj nije još jednom oglasio. Odlijepio sam slušalicu od jahača i prislonio je na uho, u nadi da je onaj tamo napokon prekinuo. « Molim.»- zaškripao je moj glas. « Halo!»- čuo sam onaj mog urednika. On je pričao, a ja sam ga jedva uspijevao slijediti. Sara se prevrnula na leđa i otkrila mi svoj prelijepi nudo s prednje strane. Obožavao sam gledati nabrekle bradavice na ljupkim sisama i od toga sam još teže pratio smisao govora revnosnog urednika. Trgnulo me njegovo iznenadno pitanje, koje me napokon razbudilo. « Jeli ti mene pratiš?»- pitao je. « Pratim, pratim.»- požurio sam s odgovorom. Otvorila je oči i napučila usne u izazovan poljubac. Među kapcima sam pronašao čitavu livadu poljskog cvijeća. Glas iz tog zloslutnog uređaja davao mi je vrlo precizne instrukcije, a ja sam lebdio u ljubavnom zanosu i krajnjim ih naporom bilježio u još uvijek zgužvani mozak. Rezolutan je bio glas iz slušalice, koncizan i strog. Izbacivao je riječi brzinom koju nije bilo lako slijediti, ritmički, poput štektanja mitraljeza. Bez bilo kakve intimnosti u sadržaju, za koju urednik nikad nije imao vremena, a ni sluha, vrlo je brzo odverglao sve ono što mu je bilo na umu i uz mrzovoljan pozdrav, koji je više ličio na bjesni lavež, poklopio je slušalicu. Nisam stigao ni odgovoriti na taj uljudan pozdrav. Ostao sam zabezeknut, sa slušalicom u ruci iz koje je curila dosadna kukavica. « Nešto nije u redu?»- pitala me. « Popodne moram na zadatak.»- odgovorio sam. «Nekakav biznismen iz Amerike... U stvari naš čovjek... odlučio je kupiti stari samostan na jednom prelijepom jadranskom otoku i... Ne znam ni sam što ja trebam tamo radit, ali popodne moram biti na gliseru koji će nas odvesti na taj čaroban otok. Ta tema može uistinu bit zanimljiva jedino mom uredniku.»

Skočila je kao oparena i bacila mi se oko vrata. Naravno da sam tom prilikom bio bogato nagrađen dodirom svilene kože koja je svojom površinom kliznula niz moju. To je u meni izazvalo čitav niz fizioloških reakcija, posljednja od kojih je bila i previše vidljiva. « Mogu li ja s tobom?»- razmaženo je zakenkala. «Mogu li?» U stvari mi se to činilo izvrsnom idejom. Tako nas taj odvratni posao ne bi razdvojio ni minute, a ona mi je mogla biti od itekakve pomoći svojim lucidnim opservacijama. Urednik sasvim sigurno, dogovarajući naše prisustvo, nije izričito kazao da šalje samo mene. Osim toga, kome je mogla smetati takva osoba kakva je bila Sara, umom na visokoj razini, a ljepotom bez premca? Sunce se već bilo dobro priklonilo zapadu, kad smo se ukrcali na luksuzni gliser, ne manji od dvadeset metara, sa ekstravagantnim fly bridgom, luksuznim, tapeciranim, vanjskim ležajevima i kokpitom spremnim za tulum osrednje veličine. Ništa manje brod nije bio dojmljiv iznutra. Besprijekorno mebliran salon, nudio je komfor svojstven bogataškim vilama. Kožne su fotelje, u vrlo sofisticiranoj, ružičastoj boji, plijenile kako izgledom, tako i udobnošću. Pod je prekrivao neobičan perzijaner, koji se svojim šarama izvanredno uklapao u ostatak interijera. Tehnička oprema prostora još me više ostavila bez daha. Bang & Olafson ozvučenje, plazma još neviđene veličine i vrhunski audio uređaji, samo su potvrđivali da vlasnik ovog modernog hrama nije štedio opremajući ga. Zvao se Steve Bozinovich ili samo mister Steve, kako se volio predstavljati. Pripadao je trećoj generaciji hrvatskih izbjeglica na prostore novog svijeta. Preciznije djed mister Stevea emigrirao je iz lijepe naše, potjeran filokserom, neimaštinom, političkim gnjevom ili nekim sličnim parazitom. Izjedan nostalgijom za rodnim krajem ipak je uspio dostići status imućnog građanina nekad divljeg zapada, koji u doba njegovog života još uvijek nije bio do kraja pripitomljen. Volio je za njega kazati mister Steve, taj njegov unuk, da je djed Božo za pojasom nosio uvijek besprijekorno izglancan kolt. Valjda su se Bozinovichi u slijedećoj generaciji ipak riješili tog opakog oružja, jer je Steveov otac bio poznat kao jedan od najelegantnijih stanovnika sjeverne Amerike. Bio je treći, najmlađi sin covboya Bože, kojem je ovaj nadjenuo ime Ivan, što je naknadno preinačeno u John. Kako su starija braća nastavila obiteljski posao, kojeg mister Steve nikad nije nazvao pravim imenom, već bi samo značajno namignuo spominjući ga, elegantnom Johnu ili ti ga našem Ivanu nije preostalo ništa drugo nego da potraži sreću u nečem drugom.

Po riječima mister Stevea, ni dolari tog već amerikaniziranog Bozinovicha, nisu zazveckali u njegovom džepu. Kao što je njegov otac bio treći sin u svoga oca i on se treći rodio u obitelji Johna, Ivana elegantnog. Jasno, u čitavoj ovoj priči ženska se djeca ne računaju. Tako su nekoliko elitnih kockarnica, koliko ih je taj bonvivan za života stekao, postali lagan plijen Steveove starije braće, koja su preuzela očev posao dok je ovaj još bio živ, a Steve, derište koje je još uvijek i zimi nosilo kratke hlače, ostalo je i bez svog zakonskog dijela. Sa svojih deset prstiju i prstohvat soli u glavi, unuk covboya Bože je našio svoju pohlepnu braću i postao jedan od imućnijih ljudi u zemlji neslućenih mogućnosti. Kao za inat, braća su vrlo brzo propala i odala se skitnji, a srećković Steve je iz sentimentalnih razloga, od ljudi koji su preuzeli obiteljske kockarnice, iste otkupio. Pomogao je i braći, ne pretjerano, ali dovoljno da ga svojim ponašanjem ne sramote. That's America! Nakupio je u svom interesantnom i osebujnom životu mister Steve sedamdeset i dvije godine, koje su ga itekako naborale, no ostao je krepak i samoživ čovjek, još uvijek bistar i energičan. Teško je bilo zaključiti jesu li ga u formi održavali hrvatski geni ili američka bespoštedna borba u svijetu biznisa. Eleganciju je izgleda baštinio od oca, no ne i zgužvanu fizionomiju, ako je istina da su tog kockarskog magnata žene obožavale. Svojim tvrdim crtama mister Steve teško da je ikad bio ljubimac ljepšeg spola. Nakon smrti žene, svoje je potrebe za uslugama one vrste, uglavnom kupovao. Kako mu novca nije nedostajalo, mogao je priuštiti si najkvalitetniju robu. Ovakvom konstatacijom nije baš pobrao aplauz među prisutnim ženama, no sigurno jest zavist barem nekih od muškaraca. Nešto je tvrdoglavi iseljenik ipak drukčije učinio i od svog oca i od svog djeda. Imao je naime samo jednog sina i nekoliko onih koji se ne broje. Sve ove podatke o njemu nije bilo ni malo teško prikupiti, s obzirom na njegovu hvalisavost i sujetnost, koje su ga činile više antipatičnom osobom nego što je uistinu bio. Sklon prekomjernom hvaljenju, ponekad je ipak zadržavao i umjerenu dozu samokritičnosti, poglavito kad je u pitanju bio njegov izgled, o čijoj kvaliteti jedino nije bio u zabludi. Eskort dama u pratnji bogataša nije trebala imati više od dvadeset i pet godina. Izgledala je baš onako kako takva djevojka mora izgledati. Svi atributi ženstvenosti kod nje bili su prirodnim ili umjetnim putem prenaglašeni, pa je na prvi pogled kod muške populacije izazivala one najsirovije porive. Problem je

nastajao kod drugog ili trećeg pogleda na ovu seksi lutkicu. Kao da je nedostajalo pravog začina u toj masi inače ljupko složenih zglobova. Ništa bolje nije prolazila ni fizionomija sa krupnim, plavim očima, napumpanim usnama, izbočenim jagodicama i umjetnom blond kosom. Sve je na njoj i suviše i neskriveno asociralo na seks. Na koncu, njen je posao bio da tako izgleda. Viky joj je sasvim sigurno bilo umjetničko ime, no nekako joj je pristajalo, pogotovo s ipsilonom na kraju, koji je ipak bio samo moja pretpostavka. Ta se androidna lutka profesionalnom umješnošću vješala po svom izvoru zarade, ne zaboravljajući pri tom očijukati i flertovati sa svakim muškarcem koji joj se približio dovoljno blizu. Mister Steve je strpljivo podnosio njeno neprestano grljenje i maženje, kao da je na taj način kompenzirao svoju već izgubljenu muškost. Odnosio se prema njoj kao prema skupo plaćenom komadu nečeg što mu baš i ne treba, no kad ga je već toliko platio, želi ga svima pokazati i do kraja iskoristiti. Glumljeni zanos poželjne Viky prema dobro potkoženom starcu, mogao je izazvati na povraćanje pretjerane moraliste, na smijeh nekog cinika, a na sažaljenje filantropa, ako je na ovom ogrezlom svijetu ijedan preostao. Takav igrokaz ipak nikog nije uspio uvjeriti u svoju autentičnost, ako mu je to i bio cilj. Viky je čuvala umalo strani naglasak, iako je bila naša djevojka od glave do pete. Valjda je taj anglosaksonski hrvatski poprimila od mister Stiva, kojem bi se tek omakla koja loše izgovorena riječ, jer je jezikom svojih pradjedova inače odlično baratao. Ionako je uglavnom govorila gluposti, jer je ponajmanje i plaćena bila za umotvorine, pa je malo tko i tražio savršen izgovor tolikih bedastoća. Zato je obilato izlagala pogledima obilate sise i dobro oblikovane ekstremitete, na čemu su joj napaljeni pripadnici suprotnog spola bili itekako zahvalni. Sara se držala poprilično rezervirano prema tom karikiranom egzemplaru svoga spola, ali da je i nastojala uspostaviti ikakav kontakt, teško da bi uspjela toliko srozati nivo, na kojem bi se on mogao naći. Ni Viky nije dobronamjerno gledala na još jednu osobu koja bi mogla interferirati u njezinom interesnom području, pa je njihov odnos od početka bio zaleđen na temperaturi škrinje za dubinsko zamrzavanje hrane. Možda je Sari bilo uvredljivo da je uspoređuju s tom koketom, a prisutni su to i nehotice radili, jer na bazi kriterija koje su upotrebljavali, ona se nikad ne bi dala usporediti bilo s kim. Isključivo zbog lakšeg razumijevanja štiva, ogriješit ću se o Sarino pravo da ostane izvan ikakvih mačističkih procjena i ipak kazati kako se ovdje radilo o srazu skupocjenog nakita, visoke karatne vrijednosti i dobro upakirane bižuterije. Problem je mogao

biti jedino kod onih koji nisu bili dovoljno stručni da to prepoznaju. Slijedeći član ove naše male ekspedicije bio je vrlo uvaženi monsignor Juraj Zmijanac, svećenik jezuitskog držanja i snažne teološke retorike. Blijed u licu, impozantnog, orlovskog profila i pronicljivog, policijskog pogleda, taj je čovjek imponirao svojim držanjem, pa i muževnim stasom. Možda je bio koju godinu stariji od meine, iako je osobama drukčije izloženim životnim iskušenjima, koji put vrlo teško odrediti godine. Negdje u dubini svog ukočenog pogleda, taj je neobični čovjek, zadržao nešto nedozvoljeno svjetovno. Vidio sam to kad je prezrivo zavirio u raskošni dekolte animir dame, ali i kad je muškim okom odmjerio Saru. On je sasvim sigurno bio stručnjak za raskrinkavanje bižuterije. Velečasni je Juraj na sebi imao besprijekorno tamno odijelo i bijelu košulju, zakopčanu do posljednjeg dugmeta. Zbog toga se itekako znojio, no valjda je i na taj način služio Bogu ili možda okajavao svoje grijehe. Tvrd u svom teološkom ustroju, ovaj markantni svećenik, bio je dobro potkovan sugovornik i u temama o kojim se teško moglo povjerovati da išta zna. Pitao sam se zbog čega Sara toliko zazire od njega, kad je uvijek preferirala osobe širokog interesnog spektra i promišljenog govora. Juraj Zmijanac, za razliku od Stevea Bozinovicha, nije nikad pričao o sebi, pa o njegovoj prošlosti nismo saznali ništa, no u jedva zamjetnoj tvrdoći govora, koja je prošla kroz sve filtre bogoslovije, pa je tek u iskricama izbijala, a samo je uvježbano uho znalo uhvatiti, davalo se naslutiti da se velečasni u najranijim svojim godinama češće družio s ovcama, no s ljudima. To hoće reći da je pastir bio i pastir ostao, samo mu se stado promijenilo i umjesto sa rudlavim Božjim životinjicama, imao je posla s najopakijom živućom sortom. Valjda se zbog toga prostodušni čobanin pretvorio u pronicljivog klerika. Put od pastira do monsignora često nije lagan ni brz, no preko bogoslovije je najsigurniji i najbolje skriva nepoželjne tragove. Vjerojatno čovjeku koji se i sam borio protiv istog poroka, nije bilo teško prepoznati pritajenog alkoholičara u vremešnom Gordanu Pičuljanu, agentu za nekretnine, koji se također našao u tom našem raznolikom društvu. Neumjereno drhtanje prstiju i nervozni tikovi s licem, odali su ga i prije nego što je počeo konzumirati primjerenu dozu svog polaganog ubojice. Žućkaste bjeloočnice jasno su poručivale da mu jetra neće još dugo izdržati tu neozbiljnu igru koju joj je nametao. Čovjek je, kao i svi alkosi, bio sasvim prihvatljiv dok ga opojni otrov ne bi ošamutio, no nije bio u stanju dulje vrijeme izdržati bez svog ljutog

neprijatelja. Već je u ranoj fazi opijanja počinjao gubiti kriterije, te postajao prava napast za društvo u kojem bi se našao. Srećom u njegovoj je pratnji bio vrlo ugodan mladić, naučnik u istoj struci, koji je defakto i vodio posao, jer od svog starijeg kolege malo je toga mogao naučiti. Andrija je s mnogo takta postupao sa svojim mentorom i u svemu se pravio da ga sluša, a u stvari je radio po svome. Iza djetinjeg lica ipak se krio lukav trgovac, koji je određenom nonšalancijom obavljao svoj, ne baš lagan posao. U tom kratkom vremenu sprijateljio sam se s njim i u budućim turbulentnim događajima, bio mi je velika pomoć i podrška. Sari se svidio Andrija, iako na svoj flegmatičan način nije bio zahvalan sugovornik. Čim bi razgovor otvorio kakvu kompliciraniju temu, uglavnom se u njemu nije snalazio. Bio je zapravo nesklon pametovanju, pa i kritičkoj raspravi, no znao je to nadoknaditi prostodušnim šarmom, pa je valjda na njega ulovio djevojčinu naklonost. Možda sam u tom zaista kratkom periodu što smo ga proveli zajedno, osjetio blage ubode ljubomore na tog zgodnog mladića, iako mi Sara za to nije dala nikakvog povoda. Dapače, na fini je način Andriji dala do znanja da je sa mnom u ozbiljnoj vezi, no on je imao sve ono što ja nisam i bojao sam se da i ona to ne primijeti. Brod nas je čekao u gradskoj luci, usidren i krmom privezan za gat. Preko spuštene pasarele smo se ukrcali, uz dobrodošlicu kapetana, sredovječnog čovjeka, koji je svojim neposrednim stavom ulijevao nevjerojatno povjerenje. Imali smo pred sobom jednu od onih osoba koje u bilo kakvoj situaciji uvijek pronađu rješenje. Srdačnost koju smo kod njega mogli osjetiti, nije bila nametljiva kao što kod nekih ljudi zna bit, nego spontana i humana. Čovjek je bio istinski profesionalac i ako je kod nekog i postojao strah od predstojećeg puta, on ga je na najidealniji način otjerao. Široka čeljust odavala je odlučnu osobu, koja će uvijek odabrati ispravno rješenje, ma koliko ono bilo teško. Tamna brada na licu tog čovjeka bila je prošarana sijedim dlakama i upotpunjavala je neodoljiv šarm tog prekaljenog moreplovca. Na brodu je još bio i mornar, vrlo primitivan momčić čiji se pogled od početka nepristojno uvlačio u Vikin dekolte, Bio je do te mjere opčinjen njenim sisama da ga je konačno kapetan otjerao na pramac i zabranio mu da se pojavljuje među gostima. Viky bi mu to možda bila i zamjerila, da iskusni prepredenjak nije stvar podmazao s nekoliko nerealnih komplimenata. Na koncu momčić je još uvijek bio i suviše balav, a kapetan je unatoč poodmakloj dobi bio još uvijek čovjek u

snazi. Kapetan nas je napustio i posvetio se svom poslu, dok smo se mi pobliže upoznavali. Čuli smo potmulo brujanje motora. Sunce se s desne strane zalijepilo za vrh planine. Postalo je užarena, rumena lopta u koju se oprezno moglo i pogledati. Mornar je povukao na brod konope koji su ga vezivali za kraj. Oslobođen okova, gliser je promuklo zarežao. Samouvjereno se podigao i neprestano pojačavajući brzinu, efikasno se stao odmicati od obale. Sa svake strane krme digla su se dva raskošna slapa morske pjene. Očaravajući je djelovala igra umjetnih valova koji su bježali u stranu pod naletom silne mašine, dok je za njom ostajalo ispeglano more obogaćeno bijelim mjehurićima, koji su oslobođeni šišteći izranjali. « Kažete da su u taj vaš samostan završavali neposlušni svećenici.»- vodio je konverzaciju mister Steve. «To je onda bila nekakva vrsta zatvora.» « Bilo je to mjesto pokajanja grješnika, a ne zatvor.»- tumačio je vrsni svećenik. «Svi oni koji bi podlegli grijehu, prolazili su kroz svojevrsnu katarzu na mjestu na kojem su mogli nesmetano razgovarati s Bogom, daleko od svjetovne izopačenosti. Nije se radilo o nikakvom hijerarhijskom neposluhu, već o dogovoru s Bogom. Grješnici su sami osjećali potrebu za izolacijom, kako još koji put ne bi podlegli slabostima svojim. Vidjet ćete mjesto i shvatiti koliko je blizu Bogu. To je greben izrastao u sred mora, jedno od Božjih čuda. Priroda je hram u kojem možemo pronaći Boga jednako kao i među četiri crkvena zida, a Bog nam sam ovakvim čudesnim prostorima obznanjuje gdje ćemo se najlakše s njim sjediniti.» « I vi prodajete to sveto mjesto?»- nisam se mogao suzdržati, a da ne zapitam. Prezir na svećenikovom licu govorio mi je da na takova pitanja ne misli odgovarati. Lako mu je bilo zaobići znatiželju nekog trećerazrednog piskarala, no moja je opaska probudila sumnju kod mister Stevea, kojemu se i nije činila toliko prezira vrijedna. Slasno je prožvakao gutljaj ledom razblaženog whiskija i kružnim pokretom ruke promiješao sadržaj koji je preostao u kristalnoj čaši. « Neće biti da su se u samostanu nastanili duhovi bivših zatvorenika, pa ga zbog toga prodajete?»- iskazao je svoje podozrenje. «Nisam baš od onih koji obožavaju takova ukleta mjesta.» Velečasni je izraz prezira na svom licu zamijenio izrazom uvrijeđenosti. Sjedili

smo na udobnim, kožnatim foteljama, svatko sa svojim pićem u ruci, s tim da su sučelice meni bili Andrija, stariji agent Pičuljan i svećenik, lijevo od mene Sara, a desno mister Steve i Viky. Gordan se Pičuljan oprostio sa posljednjom gutljajem iz svoje čaše i vratio je na stolić s ružičastom, mramornom pločom, koji se nalazio između nas. Ruka mu je pri tom tek neznatno zadrhtala i moguće da sam ja jedini to primijetio. Znao sam da ga vuče još jedna čašica, jer sam se i sam nebrojeno puta nalazio u sličnoj situaciji. Srećom ovog puta se u mojoj čaši nalazio gazirani sok, koji je zaista manje prijao od originalnog Chivasa, no koji sasvim sigurno nije tražio repliku. « Može još kapljicu?»- požurio je domaćin napuniti ispražnjenu čašu svog gosta. Gestom prekaljenog alkoholičara, Pičuljan je sa zakašnjenjem stavio dva prsta na rub čaše, kad je ova bila već preko polovice napunjena i na taj način zaradio barem dvostruku količinu whiskija od normalne. « Dosta, dosta!»- uzviknuo je s hinjenom panikom. Izgleda da svojom reakcijom nije prevario mister Stevea, koji se vjerojatno u životu nagledao takovih propalica, pa je samo s omalovažavanjem odmahnuo rukom. « Nije to, nadam se problem za tolikog momka.»- kazao je s neskrivenom ironijom. Velečasni je imao više nego dovoljno vremena da pripremi svoj odgovor, jer se stvarno nije usuđivao još jedanput ga eskivirati. « Nadam se da ste to kazali samo u šali, jer bi inače to bilo opasno bogohuljenje.»- odlučio se za zatvoreni gard i oštar pristup. «Crkva se jednostavno odlučila riješiti svih onih objekata koji neumitno propadaju, a za koje nema sredstava kojima bi ih održavala. Već preko stoljeća naš samostan na otoku sveti Jakov nije u funkciji. Danas su drugačija vremena i mogućnosti efikasne izolacije od vanjskog svijeta postoje i u okviru manje udaljenih samostana, s tim da je onda i trošak manji. Prostor je sigurno prožet duhovnošću svih onih isposnika koji su ondje odsluživali svoju pokoru, no duhova nema, to vam mogu garantirati. Duše umrlih ne lutaju okolo, kako neki praznovjerni pripovijedaju. One u čistilištu čekaju na odrješenje ili su u raju ili u ognju vječnom, zapečaćene sudbine zbog neokajanih grijehova. Svako drugačije učenje suprotno je onom koje nam je ostavio Krist naš spasitelj i koje nalazimo u

knjigama proroka. Jao si ga onome koji se svojim životnim putem odmakne od tog učenja, jer ga očekuju muke paklene.» Svi smo ostali na neki način zatečeni ovom elementarnom podukom iz katekizma. Mister Steve je otpio još jedan ledeni gutljaj kako bi se suzdržao od komentara, a moju reakciju na ovako dogmatsko tumačenje spriječila je Sara, davši mi stiskom ruke znak da ne ulazim u tako skliske diskusije. Velečasni Juraj Zmijanac dobro je promotrio svakog od nas, ne bi li otkrio na koga su njegove riječi ostavile utisak. Sa mnom je još od prije bio na čisto, a izgledalo je da je i mister Steve za takove vjerske priče ostavio vrlo malo prostora u svom rokovniku. Mladi Andrija je nezainteresirano čekao da se neugodna tišina prekine. Sklopljenih ruku i preplašenog pogleda Viky kao da se prepala zlokobnih riječi Božjeg izaslanika, a agent Pičuljan od njih je vidljivo problijedio. Zatucani klerik je svojom prodikom pridobio dva značajna podanika: kurvicu i alkoholičara, no nije li i Marija Magdalena bila Kristova miljenica? Nekog se alkosa bliskom nebeskom tronu trenutno nisam mogao sjetiti. « A vi, Sara?»- odjedanput se svećenik okrenuo djevojci koja je djelovala do kraja rezervirano. «Što vi mislite o Kristovom nauku i knjigama proroka? Imate tako biblijsko ime. Sara.» « Biblijsko ali i židovsko.»- zajedljivo sam primijetio. « I gospodin naš Isus Krist bio je Židov, Nazarećanin.»- vratio mi je klerik primjedbu. « Onda, Sara. Da čujemo vaš glas. Ili se bojite s nama podijeliti svoje uvjerenje?» Da joj se suhonjavi svećenik već pri upoznavanju nije svidio, bilo mi je više nego jasno, jer sam tu djevojku već jako dobro poznavao. Zato sam sa zanimanjem očekivao hoće li prihvatiti bačenu joj rukavicu, no nije to bila tema koja bi ju do kraja zaintrigirala. Osjetio sam kako odgovorom izbjegava konflikt, ali i bilo kakvu razmjenu mišljenja. « Svoje uvjerenje često zadržavam za sebe.»- odgovorila je staloženim tonom, parirajući tako njegovoj ultimativnoj retorici. «Inače nisam osoba sklona mitinzima. Ponekad ipak diskutiram, ali samo u intimnom i odabranom društvu.» « Pročitali ste sveto pismo, nadam se?»- velečasni se nije dao zbuniti. «Znam da

kod vas mladih postoji kritičan pristup prema nekim vjerskim postulatima i mi u crkvi to prihvaćamo. Spremni smo na diskusiju. Zašto ne? I onaj koji sumnja, na našoj je strani.» Ovako neuljudno ignoriranje njenih riječi, djevojka ipak nije očekivala. Pobojao sam se da će ishitreno reagirati, no ona je unaprijed bila odlučila ne uvlačiti se u bilo kakvu raspravu sa svećenikom, ma koliko on na tome insistirao. Zato mu je, ovaj put malo odrješitije odgovorila. « Uvjerena sam da tijekom propovjedi imate dovoljno vremena i prostora za iznošenje vjerskih stavova.»- kazala je. «Žao mi je, ali ovakav ambijent ne može me inspirirati za diskusiju sadržaja koji namećete.» Situaciju je pravovremeno primirio mister Steve, preokrenuvši diskusiju na sebi bliskije teme, pa smo do miljama udaljenog odredišta, slušali biografiju njegove familije. Prve su se sjene sumraka počele polagano spuštati, kad smo na obzorju ugledali ponositu siluetu otoka. Sa strane sa koje smo mu prilazili, djelovao je nepristupačno, pogotovo u polumraku. Kamene klisure dizale su se iz mora i dopirale do polovine visine, gdje se na visoravni ocrtavao šumarak crnogorice, najvjerojatnije bora. Iznad šumarka svijetlila se velika kamena kapa, tek mjestimično ukrašena grmolikim biljem. Raspuklo kamenje izbrazdano stoljetnim udarima nevremenskih valova, sablasno je izranjalo na pustoj pučini. Uzburkanost mora rasla je od kada smo krenuli i ovdje se pretvorila u valove metar visoke. Puhala je južina, no brod ju je dobro podnosio. Otok je bio opasan ribarskim plutačama koje su izranjale na valovima, a svaka je na sebi imala registarski broj broda kojem je pripadala. Teški, ribarski leut, s naše desne strane, upravo je polagao mreže. Tri su ribara imala itekako posla na vjetru i uz ne baš male valove. Čuli smo njihovo dovikivanje. Činilo se da ih morska pjena svako malo moči, pa im posao nije bio ni malo lagan. Kapetan nam je objasnio da se radi o ribarima s otoka udaljenog više nautičkih milja, koji će se kad bace mrežu, vratiti kući i doći tek u jutro po nju. Nerado su ribari noćili na Svetom Jakovu, jer nije imao sigurno sidrište. Odlučivali su se na to jedino u razdoblju godine kad su se očekivale dugotrajne bonace. Južina, koja se sama najavila, pretpostavljala je nemirnu noć i nije ih dovodila u kušnju. Zaobišli smo otok s lijeve strane i na slijedećem rtu ugledali svjetionik s rotirajućim svjetlom na vrhu. Bio je građen od glatkog kamena i sastojao se od visokog tornja i pripadajuće kuće. Ispod njega spuštala se razvedena škrapa, koju

su valovi preskakivali. Ploveći usporedo sa svjetionikom, pomalo smo upoznavali drugu stranu otoka, koja je bila niža i pitomija. Odmah iza svjetlećeg gorostasa, dočekao nas je minijaturni lukobran iza kojeg jedva da je bilo prostora za brod kojim smo došli. Pedesetak metara od obale uzdizala se kamena građevina na dva kata. U daljini su se nazirali bedemi samostana, no dok smo pristajali oni su potpuno uronili u mrak. Na obali se pojavila prilika koja nam je nešto dovikivala, no rad motora bio je previše glasan da bi je razumjeli. Kapetan se ipak s tim čovjekom nekako sporazumio i dao nalog mornaru da baci konope na kopno. Privezali smo se bočno uz lukobran, s unutarnje strane, naslonivši se na vlastite bokobrane, tako da su nas valovi tek neznatno ljuljali. Bosonogi domorodac preskočio je ogradu broda i zaželio nam srdačnu dobrodošlicu. Bio je raščupan, neobrijan i prljav, s malim, lukavim očima. Nešto mi se na tom čovjeku odmah nije dopalo, no teško da sam uspio točno dešifrirati što je to. Drsko je zagledavao ženske članove naše ekspedicije, no to se dalo i očekivati od pomorskog pustinjaka, koji osim svoje žene, drugu nije vidio Bog zna od kada. « Jesmo li ovdje sigurni?»- pitao je kapetan, nakon što je napokon ugasio motore. « Za sada jeste.»- odgovorio je svjetioničar. «Ma ne čini mi se da će na ovomu stat.» « Mislite da će pogoršat?»- zanimalo je zabrinutog kapetana. « A vrag će ga znat.»- uzdahnuo je čovjek. «Boga mi ako se digne, morat ćete poć ča. Ala, amo gori. Gazdarica vam je spremila sobe, a za uru će i večera.» Iskrcali smo se bez većih problema, osim što je Andrija morao Viky doslovce prenijeti preko brodske ograde. Djevojka je naime pokazala svu svoju nespretnost kad se sama pokušala prebaciti na kopno, pa je umalo pala u more. Samozatajni ju je kavalir podignuo na ruke i dok je cijukala i lamatala uzdignutim nogama, obavio je vrlo delikatan prijenos. Njeno se grleno vrištanje pretvorilo u izvještačen smijeh, kad je naposljetku tabanima dotaknula čvrsto tlo. Mislim da je Andrija svoju ulogu viteza na svoj način naplatio, jer mu se djevojka zaprijetila prstom, a kad je mister Steve krenuo za svjetioničarom i okrenuo joj leđa, brzinski ga je cmoknula u obraz. Istovremeno ga je odgurnula od sebe, kako mu ne bi pala na pamet nova huncutarija. Veselo se zakikotala i

potrčala za svojim izvorom ekonomske potpore, kojeg je lako dostigla i objesila mu se za ruku. S urođenom elegancijom Sara se u dva skoka našla na obali, prije no što sam i uspio ponuditi joj pomoć. Krenuli smo puteljkom prema dvokatnici, gdje nas je dočekala gazdarica, priprosta žena, ali izvrsna domaćica. Za razliku od supruga, ona je djelovala iskreno i dobroćudno. Obrisala je ruke o pregaču prije nego se s nama rukovala, no nije uspjela sasvim odstraniti vlagu skupljenu cjelodnevnim pranjem i kuhanjem. Ako joj ja to nisam zamjerio, osjetljivi velečasni svakako jest, te je njenu ruku dohvatio kao da se radi o krepanom štakoru. Kuća u kojoj smo dobili smještaj nije obećavala osobit komfor, pa je mister Steve razmišljao o tome da prespavamo na brodu, no svjetioničar ga je razuvjerio u takovom naumu, argumentom mogućeg jačanja vjetra. Na donjem katu kuće nalazila se prostorija od dvadesetak kvadrata u kojoj je domaćica postavila stol za večeru. Na čistom, bijelom stolnjaku, uredno je poredala tanjure, jedaći pribor i čaše. Nije se radilo baš o porculanu, srebru i kristalu, pa čak ni o komadima iste vrste, no sve je odisalo čistoćom i dobrom namjerom. Pored stola i sjedalica, u tom je prostoru još postojao i stari otoman sa foteljom istog tapecirunga. Ako je i bio trošan, i on i fotelja bili su dobro uščuvani, a i sada su na sebi imali čiste, bijele navlake. Samo je još jedna sobica preostala na tom katu i u nju su se smjestili agent Pičuljan i Andrija. Mi smo se ostali popeli uskim stepenicama iza paravana i na gornjoj etaži uselili u tri sobička: mister Steve s Viky u jedan, ja i Sara u drugi, a velečasni u preostali. Jedino je taj niski paravan odjeljivao dnevnu sobu od stepeništa koje je vodilo na gornji kat, pa su stube praktično bile sastavni dio sobe. U prostoriju koju smo Sara i ja dobili na korištenje, jedva se smjestio bračni krevet sa noćnim ormarićima. Pripadajući jednokrilni ormar nije dozvoljavao da se sobna vrata otvore do kraja. S druge strane sobička, da bi se otvorio prozor, trebalo je verati se preko kreveta. Nakon što nas je smjestila, ljubazna domaćica nas je ponudila domaćom rakijom od rogača, za koju je agent Pičuljan ustvrdio da je u rangu najboljeg konjaka, pa je za nagradu dobio još jednu čašicu. Pored Sare nisam ni osjetio žrtvu, odrekavši se napitka koga su svi s oduševljenjem pohvalili, pa i mister Steve, koji se inače držao neupitnog Chivasa. Iako je znala za moj problem s alkoholom, siguran sam da ničim ne bi pokazala svoje negodovanje da sam piće prihvatio, no toliko povjerenje u sebe ja nisam imao. « Za uru će večera.»- obznanila nas je domaćica. «Morat ću vas prepustit Ivi i

samima sebi, ako hoćemo da tako i bude.» Jasno da nismo imali ništa protiv da se vrijedna domaćica vrati u svoje carstvo, kako bi dokuhala obrok kojeg smo svi na neki način priželjkivali, jer nam je svježi morski zrak otvorio apetit. « Dok čekamo, mogu vam pokazati svjetionik.»- dosjetio se suprug Ive, kojem smo i nehtijući bili prepušteni. Sara je preferirala noćno kupanje, a ni ostali nisu baš pokazali poseban interes za razgledavanjem svjetlećeg tornja. Svjetioničar nam je objasnio kako ćemo se spustiti do uvalice zaštićene od vjetra, pa smo Sara i ja napustili neodlučno društvo, kome se kupanje u ovo doba dana i godine činilo preekstravagantnim. Noć je u međuvremenu prevladala nad posljednjim zrakama sumraka. Nogu pred nogu, spuštali smo se jedva vidljivim puteljkom, koji je zaobišao lučicu u kojoj je gliser tromo plesao na vjetru i nakon desetak minuta naišli smo na uvučenu, šljunkovitu uvalu. U tom je trenutku mjesec rastjerao oblake i pokazao nam taj predivni kutak prirode. Greben je do polovine zatvorio ulaz u uvalu, pa se more u njoj jedva namreškalo iako je jugo svuda naokolo podizalo respektabilne valove. Nekoliko borova iznad puteljka s kojim smo došli, jogunilo se žestokim udarima vjetra. Skinuli smo cipele i držeći ih u ruci, bosonogi zakoračili na šljunak. Nejednaki oblutci po kojima smo gazili bili su glatki, veličine šake, a tek tamo gdje su se približavali moru i u dodiru s njim, dobivali su zrnatu strukturu. Škripali su nam pod nogama, dok smo oprezno koračali, navikavajući se na nejednoliku podlogu. Mjesec se ocrtavao u moru kao izdužen lelujav trag. Podignuo sam pogled i vidio mu mutan žućkasti opasač, koji je predviđao jačanje južine i lošeg vremena. Sara je preko svoje bujne frizure navukla gumenu kapu, a nakon toga je pustila da joj haljina sklizne niz tijelo. Ostala je gola pod srebrenom, mjesečevom svjetlosti i teško da sam išta ljepše u životu vidio. Elegantna silueta s pokretom gazele činila se gotovo nestvarnom. Vretenasti ekstremiteti imali su zadivljujuću mišićnu masu, a ipak su u svom izduženom obliku dobili nevjerojatnu vitkost. Kao da je tijelo, u tom srebrenom odlivu, doseglo savršenstvo. Preda mnom je bila suvremena Venera, ne ona antička, sazdana od podatnog, mekanog tkiva, nego moderna, čvrsta ali ništa manje ženstvena. Dok joj je pretkinja Milska u mramor uklesala svoju senzualnost, ova se okupala u srebrenom mjesečevom mlijeku i pokazala da je boginja kojoj nema ravne.

Dah mi je zastao i činilo mi se da nema toliko zraka koliko bi ga pluća htjela primiti. Mogao sam umrijeti od tog prizora i ne bi mi bilo žao. Da je to bilo posljednje što su mi oči vidjele, ne bih smatrao da sam u ičem uskraćen. Skenirao sam lik boginje koji mi se tako iznenada prikazao i samo ga želio trajno memorirati u svojoj uspomeni. Odjednom su mi sva osjetila bila do krajnjih granica napregnuta, da što više od tog doživljaja upiju. Srebrena na tamnoj podlozi mraka, malo je stvarnog prikaza u sebi zadržala i kao da su se oblici počeli rastvarati. Kretnjom bezvremenskom polako je nestala. Progutalo je more, a ja sam omađijan prizorom još uvijek fiksirao ono mjesto na kojem se trenutak ranije nalazila. Shvatio sam koliko vizualizacijom erotičnost postaje duhovnija. Sara me naučila da postoji i druga strana spolnog uživanja, a svi oni koji vode ljubav u mraku, ostat će za uvijek osakaćeni za najljepši dio nje. Moje je tijelo drhtalo te večeri od požude i strasti, ali je i živjelo za trenutak doživljene ljepote. Nije mi palo ni napamet da upotrijebim izazvanu erekciju, kako ne bi obeščastio tako sveti trenutak. Zato sam ostavio moru da se pobrine za popuštanje te tjelesne napetosti. Obnažen, osjetio sam stid zbog svog tijela, koje je sve žalosnije izgledalo. Nakupine sala izobličile su ga s jedne, a loše držanje s druge strane. Negativni je dojam pojačavalo nabreklo spolovilo, koje sam uzalud skrivao rukama. Činilo mi se da radim svetogrđe, dok se razgolićen na ovom mjestu pokazujem. Uzalud me Sara učila da svoje tijelo treba naučiti voljeti. To njoj sigurno nije bilo teško, no meni je bilo gotovo nemoguće. Trebao sam na njemu poraditi dok sam još bio mlađi, iako ne vjerujem da bi se i tada bilo dalo Bog zna što postići. Požurio sam za njom u more, da se što prije sklonim. Temperatura mora bila je za koji stupanj iznad one zraka, pa je uranjanje u tako toplu tekućinu izuzetno prijalo. Sara je poput sirene plivala okolo mene, a ja sam se umirovljenički namakao. Golo se tijelo bijelilo iza nje, izgubivši svoju konturu, a tek su ruke konkretne i čvrste izranjale, odlučno grabile more i na taj način je gurale naprijed. Kad se nauživala te svoje omiljene aktivnosti, boginja se čvrstim korakom vratila na kopno, tijela prekrivenog srebrenim kapima. Strgnula je kapu s glave, pa joj se kosa prosula po golim ramenima. Lelujala se kestenasta do polovine leđa, a nekoliko je prednjih uvojaka palo na izazovne dojke, mrseći vlasi među njihove pupoljke. Mjesec je otkrio niz bisera uronjenih u kovrče stidnog žbuna. Blistali su mutnim sjajem, od kojeg je dah zaostajao u plućima. Gledao sam to savršenstvo gracioznosti, zahvalan što mi je suđeno

postojati u njegovoj blizini. Taj prizor ću vjerojatno pamtiti čitav život, ma koliko mi bilo nemoguće prizvati ga u sjećanje. Koliko god se trudio, on će ostati tek narativno zabilježen u mojoj svijesti, uz tek nejasne konture vizualnog spominjanja. Ni tadašnje emocionalno stanje više nikad neću povratiti. Ono je u sebi sadržavalo i erotično uzbuđenje i neponovljivo divljenje i do tad ne doživljenu ljubav. Htio sam da potraje koliko god je moguće dugo, da smognem snage riječima mu odati počast kakvu zaslužuje. Te večeri je zaslužila da joj kažem koliko je prekrasna i koliko sam sretan što je sa mnom, a ja to nisam uspio izgovoriti. Bojao sam se da bi to njoj moglo biti smiješno. Na žalost taj čarobni doživljaj naprasito je prekinut. Kroz monotoni šum vjetra do nas je dopro opsceni jecaj nekoga koji tu nije trebao biti. Bilo je skoro nemoguće odrediti od kuda dolazi, no i Saru i mene je momentalno ukočio. Taj osjećaj da je netko nepozvan ukrao njemu nenamijenjen prizor i prostački ga zlorabio, oduzeo je svu čaroliju koja se do tada osjećala u zraku. Kao da se taj blatom bacio na skulpturu boginje s oltara života i učinio od nje duplericu iz porno časopisa. On je bio taj koji je prekrasan erotski prizor upotrijebio za zadovoljenje svojih najnižih poriva. Pri tom je gotovo silovao onu koja se svom svojom prostodušnošću zaigrala pod srebrenim svjetlom zaštitnika zaljubljenih. S kojim pravom je u tom neponovljivom prizoru pronašao inspiraciju za svoj sramni čin? Moram priznat da me obuzela tolika srdžba, da sam s poda skupio oveći kamen i bacio ga u pravcu borova i na taj način otkrio pervertitu da smo svjesni njegovog prisustva. Pomicanje granja označilo nam je skrovište nesretnika iz kojeg je panično bježao. « To je sigurno svjetioničar.»- zaključio sam, začuđen s koliko je mirnoće ona prihvatila ovaj uzurpatorski čin. «Nitko drugi ne poznaje put do ovdje, a vidjela si mu one pokvarene oči.» Negdje u dubini mrakom zaključanog prostora, tek na jednoj mjesečevoj zraci primijetio sam zgurenu spodobu, tata koji bježi. Samo na trenutak ostavio mi je karakterističan pokret, koji sam već negdje vidio. Nekome je pripadao, koga sam poznavao. Uzalud sam naprezao sjećanje, po pokretu ga tražio među osobama koje su se nalazile na otoku. U jedno sam ipak bio siguran: nije to bio svjetioničar. « Nije to bio svjetioničar.»- ponovila je Sara na glas moju konstataciju, kao da je

u to posve sigurna. Pomislio sam da je prepoznala misterioznu osobu, kad se toliko eksplicitno izrazila. Zašto mi je u tom momentu na pamet pao velečasni? Jeli me onaj pokret, na brzinu uhvaćen, podsjetio na njega? Možda sam u njegovim skrivenim pogledima osjetio sklonost k zabranjenom mu voću, pa me to sada navodilo. « Mogao sam ga sustići, no baš mi se nije trčalo ovako gol za njim.»- kazao sam ne baš uvjerljivo. Nju je očito zabavljala iritiranost koju sam pokazivao zbog tog događaja. Jedva sam shvaćao toliku indolenciju kod zaštite vlastite privatnosti. Nekad sam bio sklon povjerovati u egzibicionističku crtu njene naravi, jer je svoju obnaženost često nerado skrivala i kad je sasvim nepoznat svijet bio u blizini. Smatrala je skrivanje vlastitog tijela vrhuncem licemjerja. Takovo me objašnjenje tek retorički zadovoljavalo, ali u praksi mi se činilo neupotrebljivim. « Ma daj!»- rekla je Sara veselo. «Zašto te to toliko uzrujalo? Ta gledao je mene, a ne tebe, ne misliš?» « Pa upravo zbog toga.»- pjenio sam se. Ona nije razumjela u koji se sveti obred taj izopačenik upleo i okaljao ga svojim prostaklukom. Nisam joj stigao kazati da je oskvrnuo moju boginju svojim prljavim dahtanjem požudnog psa. Trebao sam. Trebala je doznati što mi je značio njen nudo na mjesečini, kakve je emocije izazvao u meni. Ona je bila aktivni sudionik tog performansa i imala je pravo o njemu znati sve detalje. Ipak sam šutio i grizao se zbog toga. Sasvim me sigurno ne bi ismijala, jer ako je netko znao osjetit pravu vibraciju, onda je to bila ona, a ovdje se radilo o vibraciji koja se dogodi jednom u životu. Bilo je ionako vrijeme da se vratimo. Nismo ničim htjeli omalovažiti ljubazan trud naše domaćice, a posebno ne kašnjenjem na zakazanu večeru. Stoga smo se na brzinu odjenuli i navukli cipele na noge. Osvrnuo sam se još jednom i pogledao pozornicu te nezaboravne predstave. U tom je trenutku oblak prekrio mjesec. Svjetla su se ugasila. Zastor je pao. Možda je to bio tek prvi čin, a možda i cijela priredba. Vraćali smo se onim istim puteljkom koji nas je i doveo do plaže, jednako

koncentrirani zbog mraka koji je nastao nestankom mjesečine. Teško sam se snalazio u tolikoj oskudici svjetlosti, za razliku od Sare koja je vođena instinktom ili posebnim moćima svojih mačjih očiju vješto koračala kao u pola bijelog dana. Dezorijentiran, s naporom sam je slijedio, koncentriran da na neravnom putu ne iskrenem nogu ili se poskliznem i upadnem u neki usputni jarak. Vjetar je još uvijek jačao i gliser se opasno ljuljao na svom improviziranom privezištu. Stigli smo točno na vrijeme da prisustvujemo trenutku kad je domaćica na stol stavila posudu sa juhom koja se još uvijek pušila. Miris kuhane ribe potjerao nas je da se u trenutak okupimo. Velečasni je održao prigodan govor, no svi smo s nestrpljenjem čekali da završi. «...amen.»- je bilo sve što sam upamtio od te sadržajne prodike. Svjetioničareva žena je skuhala onu hranu koja joj je jedino bila dostupna i hvala Bogu, što do nekih drugih namirnica nije uspjela doći. Mirisom i okusom bio je to obrok kakav ničim nismo zaslužili i koji smo uzalud nastojali nahvaliti, jer teško je bilo i pronaći adekvatne riječi za tu simfoniju morskih aroma. Juha od škarpine tek nas je zagrijala, a domaćica je već na stol stavila tri različita rižota: onaj crni od sipe, od miješanih morskih plodova i najukusniji od ježine tj. ikre ženke ježinca. Školjke san Jacques, uha svetog Petra i još neke meni nepoznate, bile su spremljene na neusporedivo bolji način no što sam do tada jeo. Nakon toga, stolom je prošetala domaća tjestenina s jastogom, a iza toga pečena riba. Ovako impozantan meni, sa toliko kulinarskog umijeća pripravljen, nisu znali upropastiti ni dosadno pripovijedanje mister Stevea, ni pametovanje monsignora Jurija Zmijanca, koji su se zaista svojski trudili da u tome uspiju. Stariji agent Pičuljan praznio je čašu za čašom prvoklasnog, bijelog vina iz svjetioničarevog podruma. Andrija ga je pokušavao osujetiti u namjeri da se brzinski napije, no kad je vidio da mu to nikako ne polazi za rukom, počeo mu je i sam nalijevati. Ni pola večere još nije bilo pojedeno, a nesretni alkos već nije znao što govori. Prekidao je mister Stevea u pripovijedanju, upadicama koje nije bio u stanju do kraja izgovoriti, dok ovome nije prekipjelo, pa mu je osorno kazao: « Pičuljan, vi ste se napili i postajete nepristojni. Moguće bi bilo najbolje da odete spavat.» Stariji agent se nije uvrijedio na ove riječi. Vjerojatno ih nije ni razumio, pa je

nastavio svima upadati u riječ. Posebno je bio žestok na učene poduke velečasnog, koji se pokazao pravim ekspertom u vinskim sortama, vrstama riba i školjaka, pa nas je sa svim onim nepoznatim u tanjuru s lakoćom upoznao, a pokazalo se čak da se razumije i u brodske motore, jer je o njima sa kapetanom vodio al pari diskusiju. Naš svestrani fra Juraj, dobro se nosio i s tračevima domaće estrade, te je i tu pokazao zavidno znanje. Tek što je večera bila pojedena, a u prostoriju je utrčao izbezumljeni svjetioničar. Jedva je došao do daha i trebalo mu je vremena da izreče ono što je bio naumio. « Brod neće izdržati.»- napokon je promucao. «Diglo se jugo.» Kapetan je spremno skočio na noge. Uznemirio se i mister Steve. Njih dvoje su se saučesnički pogledali. Po ponašanju usplahirenog svjetioničara, dalo se naslutiti, da zaista postoji opasnost za brod. « Isplovit ćemo.»- odlučno je kazao kapetan. «Nema smisla riskirati. Do prve sigurne luke ima trideset milja.» « Jeli to opasno po ovom vremenu?»- pitao je zabrinuto mister Steve. Kapetan se samo na trenutak zamislio, a onda je izgledao vrlo odlučno, baš kao i uvijek. « Ni u pola toliko, koliko je ostati ovdje.»- kazao je. «Imamo vjetar u leđa i tisuću i dvjesta konja u potpalublju.» « Znači, vraćamo se neobavljenog posla.»- razočarano je primijetio mlađi agent Andrija, jer onaj stariji nije više bio u stanju ništa primijetiti. « Ne, zašto?»- začudio se kapetan. «Vi ostajete. Samo brod ide i ukoliko vrijeme dozvoli, već sutra dolazi po vas. Ne bih vas ni maltretirao po ovakvom vremenu. Mnogi od vas bi ga teško podnijeli, vjerujte mi.» « Hoće li ti biti dovoljan jedan čovjek kao ispomoć?»- pitao je mister Steve. «Možda bi bilo dobro da još netko pođe sa vama.» « Sa onakvim instrumentarijem?»- odbio ga je kapetan. «Mora da se šalite. Ne treba meni nitko.»

Andrija i ja smo pošli s kapetanom da mu pomognemo pri isplovljivanju, a ostali su ostali za stolom, očekujući desert koji je svjetioničareva žena posebno najavila. Jedva smo se spustili nekoliko koraka i već smo se uvjerili kako domaćinovo upozorenje nije bilo bez razloga. Vjetar je nemilice fijukao, šibajući nas po licu. Jedva smo se probijali kroz njega. Prizor nije bio ni malo ohrabrujući. Brod je skakao poput pobješnjele kobile i opasno nalijegao na plastične balone koji su služili kao branici. Gdje koji veći val, prijetio je da će ga popeti na obalu, na kojoj se osamljeni mornar svojski trudio da mu to ne uspije. Gurnuo bi brod svom snagom čim bi ovaj nadskočio na pajete. Vidjelo se da mu je od neprestanog guranja ponestalo snage i psujući nas je dozivao. More se iza umjetnog lukobrana doslovno usplahirilo. Valovi su dolazili iz više smjerova, pa su stvarali rupe na mjestu gdje su se ukrižavali. Morska je pjena cvrčala, a valovi lupali o kraj. More je bijesno nastojalo pobjeći iz te umjetno stvorene uvale, a lukobran mu je bio na putu, baš kao i gliser koji je na njega bio privezan. Stravičan dojam potenciralo je neprestano fijukanje vjetra, koje se na mahove pojačavalo, u zvižduk, a kad bi popustilo, u uzdah. Konopi s kojima je brod bio privezan, napinjali su se do krajnjih granica i pri tom neugodno cvilili, baš kao što bi brujali kad bi nalet vjetra i valova popustio. Vidjevši što se događa, kapetan je potrčao, a nas dvojica za njim. Stigli smo pred brod točno na vrijeme da ga spriječimo u namjeri da izleti na obalu. Kapetan je s mukom preskočio ogradu plovila i ušao. Raširenih je nogu tražio ekvilibar. Mi smo, s mornarom gurali gliser od obale, nastojeći ga što više smiriti, no u naletu vala bili smo nemoćni. Slana pjena prskala nas je po licu, a jedan je val s vanjske strane preletio lukobran i dobro nas zalio. Vidjeli smo siluetu kapetana koji se primicao komandnom mostu, a kad ga je dostigao, čuli smo inicijalno brujanje prvog, pa drugog motora. Slijedili su brzi i vješti manevri odriješivanja i prebacivanja konopa na brod. Kapetan je bul trusterom odalečio provu od lukobrana, a mi smo svojski gurali krmu da se ne ošteti. U zadnji tren, mornar je uskočio u gliser, a ovaj je snažno zajahao prvi val. Na slijedećem se dobro zaljuljao, no ne pretjerano opasno, a već je treći dočekao okrenut tako da mu ovaj više nije mogao raditi probleme. Kapetan nam je mahnuo i ispustio otegnuti zvuk sirene. Za svojim kormilom ostavljao je dojam jahača kojeg ni tisuću i dvjesto konja ne može izbaciti iz sedla. Sigurnim je manevrom obišao lukobran i nestao u mraku. Mokri do gole kože Andrija i ja smo se penjali prema dvokatnici. gdje su nas dočekali sa tisuću pitanja. Odgovorili smo na ona najvažnija i požurili sa sebe skinuti mokru

odjeću. Vrativši se za stol, shvatio sam da je diskusija krenula u pravcu u kojem nije trebala i da je monsignor taj koji je sve više zatvara u prostor koji njemu odgovara. Znao sam da se neće iz nje izroditi ništa dobro kad sam čuo pitanje koje je iznenada postavio. « Kada ste vi Sara prestali vjerovati?»- glasilo je. Koliko sam shvatio, ona do tada nije bila progovorila ni riječi, ali bilo je očito kako fratar nemilo prati sve njene vanjske reakcije na izrečeno. Sara nikad nije voljela kad je se prozivalo, a ovo je sličilo baš na to. Vidio sam na njenom licu da nije spremna za diskusiju, a bojao sam se da svećenik neće tek tako odustati. « Vi opet sa mnom pokušavate ući u rasprave koje ja ne želim.»- bila je eksplicitnija nego što sam očekivao. «Čemu ta vaša upornost i odakle vam takav zaključak, kad još ni jedne jedine riječi nisam progovorila.» Velečasni se uhvatio za drugi dio njenog kazivanja, potpuno zanemarivši prvi. To mu je i inače bio forte u raspravama. Ono što mu nije išlo u korist, pravio se da ne čuje ili još bolje, da nije ni izrečeno. « Riječi, riječi, draga Sara.»- gotovo je deklamirao. «Riječi mi ne trebaju. Dovoljno mi je ono što vidim. Dakle, vjera vas je napustila, a bili ste vjernik. Kako se osobi poput vas moglo dogoditi da izgubite vjeru?» Pogledao sam je, spreman priskočiti u pomoć, no znao sam da ne voli da netko drugi vodi njene bitke, pa sam od toga odustao. « Oprostite, ali ja ne želim...»- zaustila je, no on je neuljudno prekinuo taj njezin prosvjed. « Bog je milostiv.»- nadjačao je. «On će vas primiti natrag u svakom momentu. Razmislite o tomu.» Gledao sam kako se u njoj lomi želja da ga jednostavno ignorira, sa onom da mu odgovori. Bilo kakvim odgovorom pristala bi na njegovu igru, a to bi značilo otvoriti se tom čovjeku kojeg ni malo nije voljela. Da, mogla je još jedino s njim voditi raspravu bez rasprave, takozvano pobijanje svih teza, no Sara je mrzila govoriti ono što ne misli ili govoriti samo da govori. « Možda ja baš u to ne vjerujem.»- kazala je oholo. «Da je Bog milostiv. Možda

ne sumnjam u njegovo postojanje, nego u njegovu dobrotu. Taj vaš dobri Bog ne bi stvorio svijet ovakav kakav jest. To bi prije učinio ovaj moj, zločesti, a ako je zaista Bog zločest, tada očekuje i od nas da budemo zločesti. Čuvajte se onda, padre, jer možda baš vi ne zadovoljavate njegove kriterije. Ili možda da?» Izgovarajući posljednje riječi ispitivački ga je pogledala, no na njegovom se licu nije dao pročitati efekt koji su te riječi na njega proizvele. Ono je ostalo ledeno i nepomično poput voštane maske. U tom sam trenutku promislio kako ga je prepoznala iza onog grma i aludira na njegovo tamošnje ponašanje. « Jeste li možda, padre, ikad vidjeli osobu koja umire od raka?»- pitala je i ne dočekavši odgovor nastavila. «Sva se ta vaša narativna filozofija temelji na Bogu koji je svog sina poslao da ga nevjernici pribiju na križ, te da svojim mukama iskupi čovječanstvo od grijeha. To je pretpostavilo umiranje na križu kao vrhunsku bol i patnju iznad kojih bola i patnje nema. Moja je sestra blizanka umirala šest mjeseci od raka, u bolovima koji su sigurno bili jači od onih na križu, a patnja joj je bila i mnogostruka jer nije vidjela tomu nikakvog razloga. Vaš je Krist umirao jedan dan, a bio je muškarac, atletski građen, asketskog duha. Moja je sestra bila krhko žensko i borila se za život sto osamdeset puta dulje. Ne pitajte me kako znam da je intenzitet njene boli bio barem jednak onoj koju vi propovijedate sa vaših uzvišenih propovjedaonica i dajete joj alegorijsku snagu. Ja sam dio te boli htjela od nje preuzeti, no nisam se mogla s njom nositi, jer je bila neizdrživa i kome nije bila suđena, nije ju mogao podnositi. Taj vaš Bog meni je zabranio da joj takve muke prikratim. On je svoga sina od njegovih muka oslobodio nakon nekoliko sati, a moja je sestra sa svojima živjela sto i osamdeset dana, padre. Sto i osamdeset dana. Ako je Bog žrtvovao svog sina, pravo mu budi. To je bio njegov sin, ali zašto je sto puta goru sudbinu namijenio mojoj sestri, taj vaš dobri Bog? Najviše mi je žao što sam u tu njegovu dobrotu vjerovala i što me tako bezočno prevario. Kad bi me taj zlotvor ponovno stavio na kušnju, svoju bih milu sestricu ovim rukama zadavila i otela je toj njegovoj okrutnoj igri.» Sugestivniji govor u životu nisam čuo. Izgovorila ga je suhih očiju i sigurnog glasa, kao da govori o nečijoj tuđoj sudbini. Na neke je slušatelje ostavio jak dojam, možda ne toliki kao na mene, no neki su ga površno i slušali, a velečasni je na svaki način nastojao iz njega izbaciti sve što ga je činilo osobnim. Čak se pravio da je prečuo onaj njegov najefektniji dio. « Dakle vi mislite da je Bog zao.»- uhvatio se za jednu od njenih ranijih

konstatacija. «Dobro. Pretpostavimo da ste u pravu, no ako je to tako, zbog čega nas njegov nauk neprestano tjera na dobro? Ne govori li nam neprestano da prema bližnjemu svomu postupamo kako bi željeli da i on postupa prema nama? Ne uči li nas njegova sveta knjiga da budemo čovječni, da poštujemo starije, da ne krademo ecetera, ecetera? Zašto bi nam slao takove signale ako od nas očekuje da budemo tome suprotni? Ne čini li nas vjera u Gospodina našega plemenitijima i boljima?» « Nisam baš primijetila da su vjernici bolje osobe od onih koji ne vjeruju.»kazala je Sara, sad već uhvaćena u njegovu mrežu. «Nisam primijetila da među njima ima manje ubojica, kradljivaca i seksualnih izopaćenika. Znate što mi se čini? Da su upravo oni koji najviše vjeruju vrlo sebične osobe, koje jedino misle na spasenje svoje duše, a spašavaju je moleći Očenaše. Ako je to za vas kriterij dobrote, žao mi je, ali nikad se nećemo složiti. Vidite, moja je baka bila veliki vjernik, baš od onih koji su vjeri život posvetili i sama uvjerena u vlastitu dobrotu, uspijevala je i ostale u nju uvjeriti. Kad se danas sjetim koliko sam puta gladna čekala da odradi taj svoj nesretni rožarij, kako bi mene i sestru nahranila, počinjem ozbiljno sumnjati u njezinu ispravnost.» Lice Božjeg službenika dobilo je posprdan izgled. Ironičnom sažaljivošću obratio se djevojci: « Zločesta baka vam nije na vrijeme dala jest. Kakva tragedija. Vidim da ste zbog toga zakržljali u rastu i razvoju.» Na ovom se mjestu njegov cinizam potrošio, a ton mu je postao poučan, primjereno pravcu u kojem je temu skrenuo. « Draga moja Sara!»- insistirao je na naklonosti spram sugovornice. «Ne krivite baku što je tjelesnom zadovoljstvu pretpostavila duhovno. Ona sigurno nije zaboravila u svojim molitvama dragom Bogu spomenuti vas i sestru i ta njena usrdna molitva, bila je vama i sestri vašoj veća korist od trivijalne hrane kojom bi vam napunila želuce. Možda vas je baš na taj način, prisiljavajući vas da se odreknete ovozemaljskih užitaka, približila Bogu.» « U petoj godini života?»- posprdno mu je odgovorila pitanjem. « Svejedno.»- samo je iskoristio njenu upadicu. «U petoj, desetoj, dvadesetoj, ne mijenja na stvari. Kasnije ste sama sebi uskraćivali obroke, kako bi sačuvali vitak struk i elegantnu liniju, pa u tome sigurno ne vidite nikakvo zlo, a ogorčeni

ste na baku, koja je to isto činila za spasenje vaše duše. Ne čini li vam se vaše razmišljanje arogantno prema starici koja je vašem roditelju život dala, a samim tim i vama? I kakvi su to ljudi koji ne vjeruju u Boga? Vi kažete da među njima ima jednako dobrih kao i među pobožnim, pa čak ih je i više, ako dobro pamtim. Kakva su oni to društva stvorili? Mao Tze Tung, Staljin, Čaušesku... Dajte molim vas. Iza tih imena krije se teror, kazamati, ubojstva.» « Zaboravili ste Hitlera.»- prekinula ga je djevojka žustro. «On je pod znamenom križa, doduše kukastog, pobio samo šest milijuna Židova, a rekoste onomad i naš je spasitelj bio Židov. Zaboravili ste niz tih vaših biskupa po Americi koji su bludničili s djecom. Zaboravljate sve one koje vam nedjeljom dolaze u crkvu, a radnim danom doma mlate ženu i djecu.» « Ja ne govorim da se i pod okriljem crkve ne skrivaju grješnici.»- zaustio je, no ona ga je u korijenu sasjekla. « Znam što ćete pokušat kazat.»- rekla je. «No ta vam demagogija kod mene neće proći. Zapravo je ne želim ni slušati jer mi je gadljivo izopačena. To vaše razmišljanje da ćete represijom napraviti boljeg čovjeka, upravo je slično postupanju onih koje ste baš spomenuli. Strahom od Boga mislite od nitkova napraviti poštenjaka? U teoriji izgleda da bi vam moglo uspjeti, ali u praksi se to ne događa. Nitkov ostaje nitkov, vjerovao on u Boga ili ne. Dobrom čovjeku nije potreban Bog da bude dobar, jer on to već jest. O nitkovima i njihovom putu osvješćenja nemam baš nikakvo mišljenje, jer se to uglavnom ne dešava.» Žestina njenog nastupa zapravo se svidjela njoj suprotstavljenom, no argumenti koje je podastrijela, mnogo manje. Zato je otezao s odgovorom i na taj način ostavio mogućnost mister Steveu, kojem je diskusija očito bila dosadna, da je odvuče u drugom smjeru. Mislim da je zbog toga Sari laknulo, baš kao što se svećeniku nije dopalo. « Taj vaš samostan, velečasni, pod zaštitom je kao spomenik kulture.»- govorio je mister Steve. «Ukoliko bih ga kupio, mislite li da bi mi se zaštitari miješali u preuređenje? Nemam ništa protiv da objekt ostane autentičan, ali neke stvari bih ipak prilagodio modernom životu, ako me razumijete.»

« Na to bi vam pitanje sigurno bolje mogli odgovoriti gospoda iz agencije.»uvrijeđeno je kazao fratar. «Ja sam u tim stvarima poprilično neuk.» Prozvani stariji agent jedva je držao oči otvorene, a mlađi se zabavljao sve očitijim očijukanjem s animir damom i tek ga je spominjanje njegovog poduzeća vratilo u stvarnost. Trgnuo se i kad je shvatio da stariji agent Pičuljan nije u stanju na ovo odgovoriti, pokušao se sam izvući iz neugodne situacije. « Ispitat ćemo, mister Steve.»- zbunjeno je komentirao mladić. «U jutro ćemo sve detaljno ispitati.» « Niste mi još ispitali ni kako stojimo s koncesijom na pomorsko dobro.»- ukorio ga je biznismen. «Neću valjda pri svakom nevremenu slati brod u susjednu luku. Trebam znati mogu li izgraditi pravi lukobran i kako riješiti taj problem. Pred samostanom je navodno postojao lukobran, no urušio se, a i bio je neadekvatan. Ja bih izgradio nešto čvrsto, ako me razumijete, nešto što bi zadovoljilo moje potrebe. Vi ste jako dragi dečki, ali malo ste mi se uspavali. Well, od vašeg kolege, čini mi se da nećemo imati velike koristi, zato se malo trgnite.» « Trgnite, trgnite.!»- pijano je ponovio zadnje riječi agent Pičuljan, koji je izgleda osjetio da ga netko proziva. « Ujutro ćete imati sve podatke.»- pravdao se Andrija. «Mobitelom ću se javiti u agenciju.» « Dobro, onda sve ostaje za ujutro.»- složio se mister Steve. «A sad, ako mi dozvolite, ja bih se povukao. Umoran sam i rado bih malo izravnao leđa, iako ne znam koliko ću to u onom gore krevetu uspjeti. Vi slobodno nastavite s interesantnom diskusijom.» Ustao je i naklonio se. Kad je isto htjela uraditi i njegova pratilja, rukom je zadržao. Ona mu se zahvalno osmjehnula, a on se odlučnim korakom uputio prema stepenicama. Velečasni Juraj Zmijanac ustao je i također se naklonio, što smo krivo protumačili da se i on povlači, no bio je to samo izraz poštovanja prema biznismenu koji nas je ostavio njemu na milost i nemilost. Kad se nakon naklona svećenik vratio na svoje mjesto, shvatili smo da prepirka sa Sarom još nije gotova. Kako bi ojačao svoju poziciju, odlučio je uvući još nekoga u diskusiju. Procijenivši da su Viky i stariji agent najprivrženiji njegovoj doktrini, okrenuo se prema djevojci, pošto od Pičuljana nije mogao očekivati pomoć.

« Što vi mislite o onome što nam je upravo izložila Sara?»- pitao je. «slažete li se s njom?» Zatečena, nesuđena Playboyeva zečica, jedva da je razumjela što je fratar pita, a vjerojatno je još lošije znala o čemu je Sara govorila. Zato je pomislila kako će se najbolje svidjeti velečasnom ako bude što konkretnija. « Ja vam vjerujem u Boga.»- kazala je ponešto preplašenim tonom. Svećenik je potvrdnim kimanjem glavom primio ovo njeno osebujno priznanje, kao da se radi o svjetskoj istini. Naposljetku, sva se njegova doktrina mogla sažeti u toj rečenici. Bila je to prva zapovijed Božja, preformulirana jezikom moderne kurtizane, a nije zbog ničega upravo ta zapovijed postavljena ispred svih ostalih. Ponekad mi se činilo da su sve one koje su slijedile, tu samo da ta esencijalna ne bi bila jedina. « Eto odgovora!»- oduševljeno je uskliknuo svećenik. «Vidite li Sara? Kao iz topa, bez razmišljanja, bez suvišnog podozrenja, djevojka koja sigurno manje zna od vas. Čemu ta gorčina? Čemu sve preispitivanje? Nije li vam ova prostodušna izjava kazala sve?» Sara se namrštila i problijedila. Činilo se da je hvata jedna od njenih glavobolja. Vidio sam joj je u očima, koje su se iznenada zamutile. Moguće ju je onaj govor ipak emocionalno iscrpio iako ga je izgovorila bez prenemaganja. « Nemojmo više o tome.» -kazala je molećivim glasom. « Odgovorite mi, Sara.»- bio je uporan fratar, ponavljajući pitanje od malo prije. «Nije li vam ova prostodušna izjava kazala sve?» « Meni ne.»- odgovorila je. «Ako vama jest, meni je drago, samo prekinimo ovu prepirku jer nikamo ne vodi.» Uzbuđenje koje je nenadano zahvatilo svećenika, isto se tako naglo povuklo i on je povratio raniji mir. Sklopio je ruke kao da moli i na palčeve naslonio bradu. Čekalo se da izgovori jednu od onih svojih sudbonosnih rečenica. « Vas vodi u pakao, Sara, a meni je to žao.»- kazao je tronutim glasom. «Nemate pojma koliko mi je žao.»

Tako je te večeri zborio jedan sluga Božji, hinjenom brižnošću, a ja sam razumio da ni mali dio glumaca nije završio u kazalištu. Mnogi su otišli u političare, u odvjetnike i u svećenike. Onda je jedan zaboravljeni član ove naše heterogene skupine, iznenada dobio inspiraciju. Kad smo već svi mislili da je stariji agent Pičuljan još jedino sposoban za krevet, on nas je spremno demantirao. Padaju mi na pamet različite sentence o pijancima, a jedna kaže: što trijezan misli, pijan govori, vrlo shodno latinskoj: in vino veritas. Istina je da pijan tek može bit društvo pijanom, jer jedino u takvoj kompaniji, nitko mu neće upamtiti učinjenu sramotu. Kao avet stariji se agent osovio na nesigurne noge, a pri tom ga je stol zaštitio od pada. Visoko je podignuo kažiprst desne ruke i optužujući ga uperio u Saru. Oči nije stizao umiriti, pa su mu vrludale bez kontrole. Kosa mu je pala na čelo, a u uglovima usana pojavila se pjena. Nitko nije vjerovao da će u takvom stanju uspjeti progovoriti, a kamo li da će kazati nešto suvislo. « Kurvu treba u pakao.»- zaključio je pijanim glasom. «Neka se tamo peče u svojoj golotinji. Šššta ona misli? Šetat okolo gole pičke... i Boga hulit.» Odjednom mi se otkrio identitet nepoznatog egzibicioniste. Ubrao sam mu pokret na mjesečevoj zraci, samo što onda nije teturao. Prokleti pijanac. Okrenuo sam se svećeniku i bijesno ga upitao: « Jeli to jedan od tih vaših vjernika?» Fratar je promijenio nekoliko boja i naposljetku je ustao sa svog mjesta. «Odvedite tog nesretnika odavde.»- kazao je. «Nije mu mjesto među pristojnim svijetom.» Sara je zadržala pribranost i kao da je očekivala ovakav rasplet. Činilo se da je ni malo nisu pogodile neuljudne riječi pijanog čovjeka. Gledala je u njega noćnim pogledom, dok je govorio i kad su riječi već bile izgovorene. « Ti si cijelo vrijeme znala da je on čovjek iz grma.»- zaključio sam. «Zašto mi nisi rekla?» Okrenula se prema meni, stavila ruku na moju i pogledala me očima u kojima sam čitao tek neobični spokoj i pritajenu glavobolju.

« Ti si bio toliko bijesan.»- kazala je. «A on je samo nesretnik.» Andrija je pokušavao odnijeti pijanca u sobu, no ovaj se tome suprotstavljao, brbljajući dalje svakakve prostote. Naposljetku sam obuzdao gadljivost koju sam prema takvom stvoru osjećao, te sam mladiću priskočio u pomoć. Zajedno smo ga lakše spremili u krevet. Vratili smo se za stol, gdje je još jedino svećenik pravio društvo djevojkama, no nakon ekscesa, više nije pokušavao nametnuti jednu od svojih omiljenih tema. Zapravo se još vrlo kratko zadržao s nama. Koju minutu poslije, ustao je, ispričao se umorom i uspeo se stepenicama do svoje sobe. « Žao mi je, ali zaboljela me glava.»- kazala je Sara «Bojim se da vam ne bi bila dobro društvo.» Oči su joj se punile bolom, a ja sam i pre dobro znao što to znači. Neće proći ni deset minuta, a migrena će je sasvim oboriti. Brzina kojom je hvatalo, otkrila mi je da se radi o jednom od onih napada, kod kojih ništa ne pomaže. Suosjećajno sam je pogledao dok je ukočivši vrat polagano ustajala. Pružio sam joj ruku i odveo je stepenicama na kat. Jedva sam joj stigao skinuti cipele, prije nego se prevrnula na krevet. « Donijet ću ti tabletu.»- kazao sam. « Nemoj.»- odbila je. «Ionako neće pomoći. Samo me ostavi pola sata samu, molim te.» Uvijek sam u takvim situacijama želio učiniti nešto više i izgledalo mi je bešćutno u tom je stanju ostaviti samu, no ona bi me na to natjerala. Jednom mi je kazala da je to tolika bol, da ju bilo čija nazočnost samo povećava. Sama bi nakon nekog vremena pronašla položaj u kojem bi se umirila i čekala da se bol pretvori u okrjepljujući san, iz kojeg je ni topovi nisu mogli probuditi. Zbog toga je i tražila da je ostavim pola sata samu. « Kako ću te ostaviti u takvom stanju?»- očajnički sam pokušao biti koristan. «Što ako ti bude gore? « Molim te otiđi.»- preklinjala me. «Meni će biti dobro.» Na prstima sam se došuljao do vrata sobe i nastojeći eskivirati bilo kakav šum, polagano sam ih otvorio. Bacio sam još jedan pogled na zgrčeno tijelo prebačeno

preko kreveta. Čulo sa tek tiho stenjanje, a onda sam za sobom zatvorio vrata. U hodniku se čulo promuklo hrkanje kroz zatvorena vrata u kutu. Mister Steve je već odlutao u carstvo snova. Pod vratima sobe u kojoj je odsjeo velečasni ostao je trag svjetla. Činilo se da vrijedni svećenik još uvijek proučava neku vjersku knjigu. Stepenice su bile drvene, što sam tek tada primijetio. Valjda me na to upozorilo škripanje koje su moji koraci proizveli. Vrlo brzo postao sam svjestan i glasova odozdo. Muški je nešto nerazumljivo šaptao, a ženski se neprestano hihotao. Ubrzo sam i ugledao protagoniste. Sjedili su zavaljeni na kanapeu, jedno do drugoga, a njegova je ruka bila prebačena preko njenih ramena. Usnama je bio vrlo blizu njenom uhu i činilo se da se ona malko opire, no bio je to samo manevar, jer mu je već sekundu nakon toga dozvolila da je poljubi u usta. Dapače, unijela je mnogo emocije u taj poljubac. Ostao sam stajati na dnu stepenica u nedoumici. Tek je jedna drhtuljava svjetiljka osvjetljavala čitav prostor. Više se nije čuo zvuk agregata i pretpostavljam da je bila pripojena na akumulator. « Neću vam smetati.»- kazao sam dovoljno glasno da me mogu ćuti, spreman šećući na vjetru potrošiti obećanih pola sata. Poljubac je nakon moje opaske završio, da li zbog toga što je izgubio početni naboj ili sam prekidu kumovao ja. Andrija mi je veselo mahnuo rukom. Nije izgledalo da ga posebno smeta moje prisustvo. Očito nije smetalo ni mladu damu. Njoj nijedan muškarac nikad nije smetao. Što ih je više bilo u blizini, za nju je bilo bolje. « Hajde s nama.»- pozvao me. «Odlično se zabavljamo.» Njegov mi se poziv učinio iskrenim, pa sam napravio nekoliko koraka u njihovom pravcu. Djevojka me zavodnički pogledala, no ona je tako gledala svaku mušku osobu koja bi joj se približila. U jednom trenutku čak mi je namignula. « Sjedi ovamo.»- pokazao je Andrija na slobodno mjesto s druge strane djevojke. «Popit ćemo nešto.» « Znaš da ne pijem.»- odgovorio sam, osjetivši pravu želju za dobrom kapljicom. Sjeo sam u fotelju, još uvijek se pitajući je li bilo bolje prošetati po vjetru. U svakom je slučaju bilo manje opasno. O vjetru barem nitko nije ovisan.

« Daj, ne budi papak.»- kazala je djevojka. «Ovdje si među svojima. Nitko te neće odat.» Ustala je sa svog mjesta, izazovno se njišući u bokovima i približila se stolu na kojem je ostalo nekoliko čaša i par flaša pića. Naglašenim je pokretom odvojila jednu čašu i sama odabrala rogačušu među pićem. Gledao sam kako smeđa tekućina ispunjava staklenu šupljinu. Zabolio me šum koji je proizvela. « Imao sam problema.»- rekao sam, odbivši rukom liker. «Ne bih trebao.» Sve je u meni tog trenutka vapilo za dobrim gutljajem: ispucale usne, ljepljivi jezik, suho grlo, stisnuti jednjak i zgrčeni želudac. U glavi je ostala tek nepouzdana kočnica, koja se usamljena borila protiv ostatka organizma. « Samo jednu čašicu.»- čuo sam sugestivan glas iza kojeg kao da je ostao eho koji je nekoliko puta ponovio zadnju riječ: čašicu, čašicu, čašicu... Sporo prenijevši težinu tijela s jedne noge na drugu, djevojka je zamamno mahala kukovima dok mi se približavala s otrovnim napitkom među prstima. Kad je već sasvim stajala nada mnom, tako da je koljenom dodirivala moje, spustila mi je stražnjicu u krilo i približila čašu ustima. Do nosnica mi je došao miris alkohola od kojeg sam se stresao. Samo jedan gutljaj, pomislio sam, varajući kočnicu koja je još uvijek obavljala svoju dužnost. Hladno mi se staklo dotaklo usana koje su gorjele. Djevojka je polagano naginjala čašu i opaka tekućina mi je bila sve bliže, dok me naposljetku nije dotaknula. Zatvorio sam oči uživajući u osjećaju tolike joj blizine. Ostala je nepuna sekunda do trenutka kad će se sastojak čaše preliti sa strane usana ako ih ne otvorim. U tom momentu kočnica je popustila. Rastvorio sam usne i pustio je unutra. Osjetio sam kako mi peče jezik, ujeda grlo, sliva se niz jednjak i oslobađa želudac grča. Kao da mi je tijelo momentalno proradilo. Osjetio sam otrov u svakoj žilici i nisam ga prestajao uzimati, dokle god ga je bilo u čaši. Šest mjeseci sam na to čekao i uz sva zavaravanja da se to više nikad neće dogoditi, istina je bila da sam čekao da se dogodi. Bio sam dovoljno slaba osoba, da mi je trebalo biti jasno da neću izdržati. « Bravo!»- aplaudirao mi je Andrija, ni ne sluteći što mi se upravo dogodilo. Oduševljena svojom uspješnom misijom, Viky je maknula ispijenu čašu s mojih usana i zamijenila je svojima. Nakon ljutog okusa rakije, osjetio sam sladunjavi

drugorazrednog ruža. Poljubac je bio agresivan, ljubavnički, razvratan i mada ga nisam do kraja prihvatio, pustio sam da joj jezik slobodno planinari po mome, čak u jednom trenutku i vračajući joj istom mjerom. Odjednom sam se osjetio slobodnim kao ptica na grani. Nestalo je svih pritisaka kojih nisam htio biti svjestan. Pomislio sam da se vraćam u život. Napokon sam to bio ja, slabić, pijanac, luzer. Čemu glumiti ulogu kojoj nisam dorastao? Moja se uloga na ovome svijetu ionako zna. U sekundu je jedan brižno građeni svijet potonuo, a na njegovom mjestu izronio je onaj suprotan. Odgurnuo sam djevojčuru sa sebe, ustao i uzeo flašu u ruke. Nikad nisam ostao na priželjkivanom jednom gutljaju, ni na jednoj čaši. To je bila opaka varalica, taj gutljaj i ta čaša. Mogao sam se zaklinjati na sve najmilije, no taj «još samo jedan», kod mene je vodio u pijanstvo. Grozničavošću očajnika sisao sam rakiju iz grlića flaše, ljutit što mi ne dolazi u željenoj količini. Odgurnuta se animir dama vratila svom ranijem udvaraču, koji je pomamno ljubio gdje god je stizao, no njoj se htjelo više od toga. Prostački je zadigla suknju, skinula gaćice i raširenih nogu legla na otoman. Gledao sam Andriju kako raskopčava hlače, vadi svoj komad i nekoliko ga puta provlači kroz prste, kako bi se uvjerio da je spreman. « 'Ajde!»- požurivala ga je. «Što čekaš?» Radili su to preda mnom bez srama, nasilno, vrelo, sa puno uzdaha. Činilo mi se da traje nevjerojatno dugo i kao da se pretvara u priču bez kraja. Nekoliko me puta umalo san prevario i glava mi je klonula na prsa. Ne mogu kazati da me uzbudilo to što sam gledao. Možda više činjenica da to netko radi preda mnom. Na kraju je i toj radnji došao kraj. Osjetilo se to po ubrzanijem ritmu njegovih guzova, po njenom zazivanju, po njegovim uzdasima. Otpio sam posljednji gutljaj iz flaše i pustio ga ljutog da me strese. Brrrr!!! Ala je prijalo. Guza je zaštektala kao Singerica. Njene su se noge propinjale. « Daj ga, daj ga!»- vriskala je. Odjednom je pao među njene noge i ostao tako nekoliko minuta, a kad se napokon podignuo, spolovilo mu se nemoćno klatilo. Ona se nekako iskobeljala iz svog položaja i trijumfalno me pogledala.

« 'Ajde sad ti.»- kazala je. Zapravo i nisam imao posebnu želju da je povalim. Sve se to dogodilo zbog pomućenog stanja uma. Trijezan sam je gledao čitavu večer i ni jednu jedinu grješnu misao nisam imao. Priznajem da nisam imao posebno iskustava sa ženama. Moja je nesreća bila što sam dvanaest godina vjerovao kako sam zaljubljen, a šest mjeseci sam to uistinu bio. Kad u to uračunamo i doba tugovanja za izgubljenom srećom, nije mi ni preostajalo mnogo vremena za stjecanje iskustva. Ma što u stvari petljam, umjesto da jednostavno kažem da sam sa ženama uvijek bio šonjo. Razum mi je bio zamućen alkoholom, a volja na kušnji. Mislim da mi je kroz glavu prošlo kako Sara gore leži u komatičnom snu i kako nema šanse da za ovo dozna. Ipak sam oklijevao. « Dođi!»- pozvala me. «Ne boj se.» Mislim da je to presudilo, njezino insinuiranje kako me možda strah. Probudila se muška sujeta. Ako i jesam šonjo, nitko to ne smije znat. To me pomaknulo s mjesta. Kad je vidjela da joj prilazim, kleknula je i okrenula mi obnaženu stražnjicu. Vidio sam pred sobom Andriju kako mi se cereče, a onda tamo negdje u daljini, na dnu stepeništa i njeno lice. Ni u jednom trenutku nisam povjerovao da bi se tako nešto moglo dogoditi. Zato sam u prvi mah pomislio da se radi o halucinaciji, alkoholnom bunilu, izokrenutoj stvarnosti. S onakvom glavoboljom bilo je nemoguće da ustane iz kreveta, a kamoli da se spusti niz stepenice. Nakon dotadašnjih migrena valjalo je proći najmanje deset sati kako bi bila u stanju uopće komunicirati. Mogla je to biti samo uobrazilja, ono što sam si umislio da je. Ipak stajala je na dnu stepenica, okrenuta prema nama i izgledala je toliko stvarno da me u srcu zaboljelo. Zatvorio sam oči uvjeren da će halucinacija prestati, no kad sam ih ponovno otvorio, ona je još uvijek stajala na istom mjestu. Prolazile su sekunde duge kao godina, valjda i cijela minuta, a ja sam polagano shvaćao da osoba koju gledam nije opsjena, ni alkoholno bunilo. « Sranje.»- čuo sam Andrijin glas i sve mi se srušilo. Samo su joj oči bile pune žalosti. Eskort dama se odmakla i moja se erekcija odjednom našla u zraku. Oči su me samo nepomično gledale. Mora da sam

izgledao poprilično jadno sa dignutim spolovilom, koje za inat nije omlohavilo. Nisam se sjetio ni prekriti ga rukama, pa je stajalo uzdignuto kao neprijeporni dokaz obavljene radnje. Kao da joj je bilo previše onoga što je vidjela, zatvorila je oči. Moguće je i ona očekivala da će ta ružna scena nestati kad ih ponovo otvori, no scena je, u svoj svojoj grotesknosti ostala nepromijenjena i kad me ponovno pogledala. Tuga u tom pogledu samo se pojačala. Bio je to kraj. Vidio sam ga i jedva stizao zadržati iluziju da će sve na kraju biti dobro. Negdje sam pogubio svoju priliku, a da nisam bio svjestan gdje. Dali u trenutku kad sam dozvolio da me alkohol zavede, ili možda već kad sam prihvatio druženje opasno za moje labilno psihičko stanje? Sve je to bila velika greška i moja veza s djevojkom koja me u etičkom smislu deseterostruko nadvisivala i zavaravanje da sam uz nju moralno ojačao i bajka o drugoj prilici. Eto, ni ljubav mi nije pomogla da sačuvam njen objekt, a činilo mi se da je imam u neizmjernim količinama. Ja više od toga nisam ni znao, ni mogao voljeti. To je moralo bit dovoljno da uspijemo, jer mnogo su manje zaljubljeni uspijevali, no ja sam bio ta karika na kojoj je veza pukla i sva ljubav ostala uzaludna, u zraku, baš kao i ta smiješna erekcija. Odjednom sam se osjećao kao čovjek kome se u ruci razbije papirnata vrećica puna šećera i on uzalud nastoji sačuvati taj šećer koji curi na sve strane. Pružio sam ruku prema njoj, simbolički želeći zaustaviti neminovno, no bio je to utopljenički pokret, daleko od stvarnosti. Tom užasnom prizoru, koji je ipak bio mnogo bolji od onog što je slijedilo, isticalo je vrijeme. Znali smo to oboje. Znali smo i da će ona poduzet prvi korak, jer je po naravi bila takva i nerazriješene joj situacije nisu odgovarale. Ostavila mi je zadnji pogled bez prigovora, mržnje ili bijesa, ali s toliko žalosti da sam htio na mjestu umrijeti. Onda se definitivno okrenula od mene. Nekoliko je koraka dijelilo od izlaznih vrata i odlučno ih je prešla. Nestala je u vjetrovitom otvoru olujne noći, koja je doslovno progutala. « Sara!»- zavikao sam. «Stani, kuda ćeš?» Vrata koja je ostavila otvorena, lamatala su na pobješnjelom vjetru, koji ih je nemilice udarao o vanjski zid kuće. Ostao sam zatečen njenim bijegom, nespreman na takvo što. Prvo mi je bilo da poletim za njom, no onda sam zastao pitajući se, želi li ona to u ovom trenutku. Sablasna je bila slika mračnog otvora, iz kojeg se samo čuo plač vjetra i klapanje rastvorenih vrata.

« Pusti je.»- savjetovala mi je Viky. «Vratit će se.» Znao sam da neće i trebao mi je ta djevojčina konstatacija kako bih se pokrenuo. Bez daljnjeg razmišljanja potrčao sam prema izlazu. Zapahnuo me truli zadah vrućeg vjetra, kojeg sam do tog trenutka jedino čuo. Mrak je bio obeshrabrujući, konačan. « Sara!»- urlao sam u noć. Nisam uspijevao vidjeti ništa i već sam se kod prvih koraka spotaknuo o nešto i umalo pao. Sjetio sam se Sarine sposobnosti da se kreće u mraku. Nikad mi nije htjela odati tajnu tog snalaženja. Možda je svojim mačjim očima vidjela u noći, a možda se radilo o nečemu nadnaravnom. U svakom slučaju, nismo bili u ravnopravnom položaju. Morao sam oprezno istraživati okolinu i prisjećati se kako je izgledala dok još sunce nije bilo potpuno zašlo, a ispijeni alkohol mi u tome nije posebno pomagao. Učinio mi je kretnje tromijima i nezgrapnijim. « Sara!» Vjetar je zavijao promuklim, prijetećim glasom. Čuo sam ga kako bezdušno razvlači grane borova, kako bjesni jer ih ne može otkinuti, kako se provlači kroz uske procjepe među stijenama, kako lipsa, kako pronalazi novu snagu. Osjetio sam kako me silovito požuruje i morao sam mu se iz petnih žila odupirati da me ne odnese. Teturao sam, dijelom od popijene rakije, a dijelom od njegovih perfidnih udara, koji nisu uvijek dolazili sa iste strane, pa su me znali iznenaditi. « Sara!» Svjetionik je prenosio uzak snop svjetlosti preko svoje kupole, no ništa od toga nije završavalo dolje. Ipak mi je pomogao, jer sam odlučio najprije krenuti do kućice uz njega, u kojoj je obitavao svjetioničar sa ženom, pa mi je izvor njegovog svjetla služio kao orijentacija. Uspinjanje koje sam planirao nije bilo ni malo lako, iako je do svjetionika vodio puteljak, kojeg sam se nejasno sjećao. Problem je bio, što nisam znao gdje ga tražiti. Nekoliko sam puta umalo pao, dok me noge nisu dovele na uređenije tlo, koje se pružalo u ispravnom pravcu, te sam ga oprezno slijedio, da ne skrenem i padnem u kakvu grabu. Napredovao sam sporo i potrošio dosta vremena, jer si nisam smio dozvoliti luksuz da skrenem s puteljka. « Sara!»

Stigao sam do kućice i pipajući zidove uokolo, pronašao ulazna vrata. Zakucao sam i osluškivao, no nije bilo odgovora, pa sam radnju ponovio. Tek nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, čuo sam iznutra pospani glas. « Tko je?» Nisam znao kako bih mu objasnio tko sam, pa sam u očaju kazao: « Otvorite, molim vas.» Čuo sam došaptavanje, a nakon toga korake, dok se naposljetku vrata nisu odškrinula. Pospana glava žene koja nas je onako bogato ugostila, provirila je kroz otvor, no kako je svjetlo dolazilo od iza nje, nisam joj uspio razaznati crte lica. Tek sam razumio da joj kosa više nije spletena u punđu, kao što je bila ranije, nego da slobodno pada na ramena. « Djevojka koja je bila sa mnom, jeli možda dolazila?»- pitao sam. «Ne možemo je pronaći.» Žena me gledala jedva shvaćajući što je pitam. Niječno je zatresla glavom i zbunjenim glasom nešto promrmljala kao: « Ništa ne znam.» Ostala je stajati valjda iz pristojnosti iako bi me vjerojatno najradije bila poslala k vragu. Shvatio sam i sam da se ponašam apsurdno, budeći ljude u ovo doba noći. Besmislenost tog čina ukazala mi se kad sam se već s njim bio suočio. « Oprostite.- kazao sam i okrenuo se, spreman otići. « Čekajte.»- čuo sam kako me zove, već nakon nekoliko učinjenih koraka. «Slomit ćete se tako u mraku. Dat ću vam svjetiljku.» Bio sam joj zahvalan jer ni sam nisam znao kako bih se vratio natrag po tolikom mraku. Ušla je ponovno u kuću i nakon nekoliko minuta vratila se s baterijskom svjetiljkom u ruci. Jedva da je malo svjetlosti curilo iz te svjetiljke, no pomagalo je i toliko. « Pazite da su baterije pri kraju.»- napomenula mi je. «Neće još dugo svijetliti.»

« Velika vam hvala.»- kazao sam i uzeo svjetiljku. «Ne znam kako bi se inače vratio natrag.» Žena je slegnula ramenima, kao da se htjela ispričati što momentalno nije bila u stanju više učiniti. Ja sam joj odvratio klimanjem glavom umjesto pozdravom. Odmaknuo sam desetak metara, kad sam čuo njezin glas. « Ne brinite, vratit će se ona.»- kazala je. «Sve se prije ili kasnije vrate.» Nisam baš shvatio što je tom drugom rečenicom htjela kazati, ali zaokupljen nastojanjem da ipak dođem natrag čitav, nisam ni posebno razmišljao o tome. Koračao sam oprezno, jedva nazirući puteljak, a osvijetljeni prozor kuće sporo mi se približavao. Svjetlo je umiralo u mojoj ruci, a ja sam ga čvrsto držao kako me ne bi izdalo. Naposljetku sam stigao do onih vrata, sa kojih je ona pred pola sata odletjela o tamu. « Čovječe!»- dočekao me Andrija. «To je bilo glupo od tebe.» « Jeli se vratila?»- gotovo istovremeno sam ja njega upitao. Na pola je ležao na otomanu, a djevojka se sklupčala u njegovom krilu. Među njima se osjećala kakva, takva prisnost i to me učinilo još jadnijim. « Vratit će se, ne brini.»- kazala je eskort djevojka sa određenim iskustvom. «Sve se prije ili kasnije vrate.» Kao eho mi se učinila ta njena konstatacija. Zbog čega su je u razmaku od deset minuta izrekle dvije sasvim različite žene. Pitao sam se koliko je ona realna, kad dolazi kao plod dva neovisna stajališta. Što je povezivalo rezon žene koja je prihvatila život pustinjaka da bi ugodila svome čovjeku i onaj nešto profinjenije kurvice? Što god bilo, to nije bio Sarin rezon. Palo mi je na pamet da su te dvije na oko sasvim različite žene, u stvari bile kompatibilnije nego što je Sara bila s ijednom od njih. Stoga je i konstatacija da se sve prije ili kasnije vrate bila bezvrijedna, barem kad je Sara bila u pitanju. Preostalo mi je popeti se u našu sobu i čekati. Nadati se onome što se nije moglo dogoditi, dočekati svitanje i pretražiti otok. Tu sam bio u očitoj prednosti. Naime, s otoka nije mogla pobjeći. To mi je davalo snage i nade. Nisam u tom trenutku ni razmišljao što bi mi novo sučeljavanje s njom značilo. Glavno je sada bilo pronaći je, a to je i bilo neizbježno, samo sam trebao imat dovoljno

strpljenja. Samo dok svane. Možda se do onda i pojavi. Možda shvati da je ono bila samo obična igra, nevažna pustolovina, muško preseravanje. Vrijeme je polagano prolazilo i bilo je sve manje izgleda da ću je do jutra vidjeti. Ako se i ne želi vratiti, kad svane ću je pronaći. Neće li brdo Muhamedu, Muhamed će brdu. U stvari je bila u klopci, gotovo sam zlurado zaključio, jer htjela ne htjela, morat će me barem još jedan put vidjeti. Koliko god se dobro skrila, ja ću je pronaći, živu ili... Prvi put te noći osjetio sam strah da nikad više neću biti u prilici zaviriti joj u oči, pronaći u njima cvijetne livade ili tajanstvene, morske dubine. Zagnjurio sam glavu u jastuk iskrenuvši lice u bolni grč. Plakao sam tiho, bez jecaja, gorko, s puno suza. Plakao sam neutješno, za izgubljenom boginjom, za upropaštenim životom, za propalom budućnošću. Plakao sam kao dijete bespomoćno, od stida pred samim sobom, od jada što sam si učinio. Plakao sam bez prestanka u očaju, u beznađu, u kataklizmi koja me snašla. Tko zna koji sam nesretnik po redu bio koji je poželio vratiti vrijeme? Tražio sam od nekoga još jednu šansu, ni sam ne znajući od koga, jer u Boga nisam vjerovao. Prvi put u životu bilo mi je nesnosno jer se nisam imao komu obratiti. Spoznao sam čemu služi vjera i prvi put istinski požalio što sam je izgubio. Iscrpljen od plača, valjda sam u neko doba zaspao, a iz sna me prenuo neočekivani prasak. Vjetar se više nije čuo, tek monotono rominjanje kiše i prijeteća grmljavina u pozadini. Onda je naglo zasvijetlilo i bljesak je samo na trenutak rastjerao tamu. Ni koju sekundu poslije čula se zvučna detonacija i čitava se kuća stresla. Vjerojatno je grom udario u vrh otočnog brda. Prenuo sam se i kratko mi je trebalo da se vratim u stvarnost. Gdje je Sara? To je pitanje koje mi je prvo palo na pamet. Ni zatvorena među četiri zida svog udobnog doma nije se znala nositi sa strahom od grmljavine. Ta iskonska emocija izobličila bi ju i pod njenim pritiskom nije mogla funkcionirati. Nisam stigao ni promisliti, kako bi na nju reagirala u neposrednom kontaktu. Poznavajući njen strah i kako se manifestirao, u tom je momentu bila u bezizlaznom položaju, a ja joj nisam mogao pomoći. Proklet bio. Tisuću puta proklet bio. Udarao sam se s obje šake po glavi, no nije pomoglo. Moram je pronaći. Kao u ludilu preskakao sam po tri stepenice. U blagovaoni više nije bilo nikoga. Tek je svjetlo žmirkalo. Umalo sam iščupao vrata i ponovno glavom udario u isti onakav mrak. Vratio sam se po svjetiljku, no ona više nije davala znakove

života. Izjurio sam u neprobojnu tamu, nakon desetak koraka udario glavom u nešto, ovaj put vrlo tvrdo i pao na leđa. « Sara!»- uspio sam zaurlati prije pada. Ležao sam u nekakvom grmlju, mokar i ošamućen. Trebalo mi je vremena da se koncentriran, a još više da se pokušan pridići. Glava me boljela od udarca, no i od neispavanosti i mamurluka. Ugruvan od pada, ipak sam uspio vratiti u funkciju svoje ekstremitete i teturajući se posramljen potražiti vrata od kuće. Morao sam definitivno odustati od potrage dok ne svane, a na satu su se kazaljke ljubile. Bilo je četiri sata i dvadeset minuta, na sreću još samo malo do svitanja. Vratio sam se u sobu i legao na krevet. Grom je puknuo negdje dalje i laknulo mi je pri pomisli da se nevrijeme udaljava. Samo da se njoj nešto loše ne dogodi, mislio sam. Valjda je našla kakvo skrovište. Ta nije ona osoba koja će se lako izgubiti. Možda je ušla u samostan? Možda se sklonila u kakvu šupu? Nalazio sam nebrojeno rješenja za nju, a svako je bilo manje vjerojatno od onog prethodnog. Jutro je, kažu, pametnije od večeri. Ono koje je svanulo nakon te uklete noći, ničim to nije pokazalo. Sa prvim zrakama svjetla, osjetio sam nestrpljenje, kojim sam prejudicirao sam ishod potrage za Sarom. Sugerirao sam si, kao jedino mogući scenarij, da će samo traženje biti brzo i jednostavno. Pronalaženje odbjegle djevojke postavilo se kao prioritetni cilj. Nisam ni htio razmišljati što bi mi to u konačnici donijelo. Kao da sam u nekom zabitom dijelu mozga zaključao događaj koji je uzrokovao njen bijeg. Tako sam namjerno propuštao i pomisliti da Sara ni ne želi bit pronađena, a pogotovo ne od mene. Uostalom, sve da sam i obrnuto razmišljao, valjalo je pronaći, jer pusti otočić na dalekoj pučini, nije bilo baš idealno mjesto za tjeranje inata, ma koliko bio u pravu onaj koji ga istjeruje. Jutro je osvanulo tmurno i sivo, a gusti namaz oblaka, sigurno je odgodio vidljivost za pola sata, pa je već bilo šest i po, kad sam napokon izjurio iz kuće. Još nitko nije bio ustao, pa sam odlučio sam provesti potragu, uvjeren da ću se sa Sarom pojaviti već za jutarnji doručak. Kiša je bila prestala, no sve je bilo mokro, a vlaga se itekako osjećala u zraku. Isparavanje je stvorilo sumaglicu od koje je nestajao istočni dio otoka, a i dobar dio šumarka koji se penjao uz litice brijega. Optimistična procjena kako ću za sat vremena pročešljati to izolirano mjesto,

bila je jednako toliko i nemoguća. Ne samo da se otok pokazao većim nego što sam pretpostavljao, nego je pretraživanje bilo otežano prirodnim preprekama, koje su itekako zahtijevale nepredviđenu potrošnju vremena. Zapravo je bez dodatne opreme bilo i nemoguće pristupiti sjevernoj i istočnoj strani, što zbog strmosti, što zbog šikare. Puteljkom sam se prvo spustio do plažice na kojoj smo se večer prije kupali i uvjerio se koliko je uzak i vijugav. Priroda je tu uistinu napravila čudo, dopustivši moru da se usiječe duboko u kopno, a istovremeno mu izlaz do pola zatvorivši ogromnim grebenom. Stijena se uzdizala i tri metra iznad morske površine, a bila je više od deset metara dugačka. Smeđa u onom dijelu u kojem su se izmjenjivale plime i oseke, raspukla se na suncu, pokazujući svoju vapnenačku strukturu. Prošavši između dvaju borova, na trenutak sam zastao i sa sjetom se zagledao u oblutke po kojima smo gazili bosim nogama. Tragovi toga ipak su ostali samo u mojim uspomenama. Stegnulo me u grlu i oči su mi se napunile suzama. Kroz njih sam zamislio siluetu boginje, no na svjetlu se rasplinula kao balon od sapunice. Ostala je prazna plažica, a nakon nasilnog rasprsnuća, boginju više nisam uspijevao dozvati. Kao da mi je htjela kazati da je zauvijek nestala. Never more. Nikad više. Odjednom mi se srce uzlupalo. Jesam li tada shvatio da je zauvijek otišla ili je to ipak bilo mnogo kasnije? «Sara!»- zaurlao sam iz sveg glasa. «Sara! Sara! Sara!»- jeka je iz daleka odgovorila. Znam da bi me bila uhvatila panika da sam dopustio mislima da ih okupiraju takve sumnje. Čovjek treba vjerovati u ono što radi ako hoće uspjeti i ja sam vjerovao da ću pronaći Saru. Čvrsto sam vjerovao. Zato sam se oteo sanjarenju i krenuo dalje, u nepoznato. Iza borova puteljak je pratio obalu, kamenitu i visoku. Stijenje je bilo kompaktno i na gornjoj površini glatko. Na tom mjestu, more je već bjesomučno udaralo o kraj, a sudeći po zvuku koje je proizvodilo, s vremenom je pod obalom izdubilo špilje, koje su uzdisale pri svakom njegovom povlačenju. S moje lijeve strane pratila me litica na kojoj je počivala nekakva uzana visoravan sa grmolikim raslinjem i travom izgorjelom od ljetnog sunca, a koju još nisu oporavile noćne, jesenje rose.

Jedva pedesetak metara ispred sebe ugledao sam impozantnu zidinu. Ukazala se čim je puteljak krenuo lijevo, no nije to još bio kraj otoka, jer se njegov istočni dio pokazao u daljini. Tada sam shvatio koliko sam podcijenio njegovu dimenziju. Zidina je pripadala vanjskom samostanskom zidu i bila je na ovom mjestu preko pet metara visoka, tako da se od nje nije vidjela glavna građevina. Zaljev na koji sam naišao imao je od rta do rta najmanje tristo metara, no nije bio više od pedeset dubok. Zidine samostana zauzele su skoro trećinu nizine koja se tu otvorila, a koja se kasnije blago penjala i izlazila na istočnu padinu otočkog brda. Od južnog zida do mora nije bilo više od deset metara, a visinske razlike tri, tako da su valovi, udarajući u obalu, preskakali razdaljinu i prskali donje stijene zidine. Mulet koji je nekad služio za pristajanje brodova, no bio i obrana od juga, gotovo se potpuno urušio, te sasvim izgubio i prvu i drugu funkciju. Zidine na koje sam naišao, bile su tek dio zida koji je opasavao posjed. Bilo je gotovo nemoguće da se netko uz njih uzvere. S morske strane postojala su uzana, metalna vratašca, sa ogromnim lokotom, no obilazeći objekt, otkrio sam sa zadnje strane pravi ulaz u samostan, prolaz desetak metara širok, pripriječen trokrilnim vratima od čvrstih, čeličnih šipaka, gusto postavljenih, tako da bi se i dijete teško provuklo. Iako je zid s ove strane bio i metar niži, jer se teren tu uspinjao, bilo je iluzorno povjerovati da se i tu netko uspeo. Ne, Sara nije ulazila u samostan. « Sara!»- zvao sam, no više mi ni jeka nije odgovarala. Vjerojatno je pred ulazom u samostan nekad bilo obrađivano polje, no ono je sada prekrila makija, sasušena nakon ljeta i visoka trava, požutjela bez kiše. Nekoliko je samoniklih stabala ostalo kržljavo, tko zna zbog čega. U dnu polja, ugledao sam napola srušeni zid poljske kućice. Srce mi je brže zakucalo, jer mi se učinilo da bi to moglo biti Sarino sklonište. Žurio sam preko polja zapinjući o suho drveće i drače, bodljike kojih su mi se zabadale u nezaštićeni dio noge, ispod hlača, a poviše cipela. Ni bolovi koje sam zbog toga trpio, nisu me mogli zaustaviti. Jurio sam na krilima nade i potonuo od razočarenja. Sasvim sigurno tu nitko nije prošao, ni zaustavio se više od deset godina. Krov poljske kućice potpuno se urušio i učinio njenu unutrašnjost nepristupačnom. Raslinje uokolo nije bilo izgaženo, pa je i loš čitač tragova poput mene, mogao sa sigurnošću zaključiti kako ovo mjesto davno nitko nije pohodio. Preostalo mi je pregledati svoje ranjene noge i razderane hlače. Iz nekoliko uzdužnih ogrebotina curila je krv, a na par mjesta su se oštri trnovi zaboli u kožu. Oslobodio sam ih se i odlučio biti oprezniji u povratku.

Popeo sam se na visoravan, no šumarak koji se tu nalazio nije bio prohodan, pa sam se ponovno spustio do samostana, obišavši ga još jedanput, bez nekog određenog cilja. Valjda me već tada počela napuštati nada. Vjetar je zlokobno zviždao u krošnjama borova, a more se pjeneći prebacivalo preko urušenog lukobrana. Neravnim, ali još uvijek prohodnim terenom, dokopao sam se slijedećeg rta. Kao da je na tom mjestu prestajao pitomi dio otoka. Preda mnom se ispriječilo vrlo nepristupačno stijenje, u koje je more uklesalo nepremostive klance i po kojemu je bilo pogibeljno hodati. Uspinjući se, pokušavao sam pronaći bilo kakav prirodni prolaz koji bi me pustio proći, no uzaludno je bilo moje traganje. Shvatio sam kako će trebati mnogo vještine za pretraživanje takvog terena, pa i planinarskog znanja. Tješilo me što ni Sara nije bila u boljem položaju, pa ako je i došla do te tačke, sigurno je nije uspjela savladati. Obeshrabren rezultatom svog traganja, počeo sam se polagano vraćati, oprezan da mi koji skriveni puteljak ne umakne pogledu, no sve je tu bilo vrlo jednostavno i pregledno, pa sam relativno brzo stigao do polazne točke, dvokatnice iz koje sam tog jutra i krenuo. Ostalo mi je pretražiti zapadni dio otoka iza svjetionika, ali kao da u tome više nisam vidio svrhu. Bilo je malo vjerojatno da ću i tamo naići na bilo kakav trag. Ustvari, tek sada, kad sam obavio ovu jutarnju potragu, shvatio sam koliko to nema smisla. Dok se sam ne uvjeri u suprotno, čovjek stvara vrlo nerealno sliku nekog pretpostavljenog događaja, izmišlja kojekakve strehe, prirodna skloništa, napuštene kuće, rješenja koja u stvarnosti ne postoje. Iako sam takovu istinu apriori odbijao, ona se sama po sebi nametala. Sara u viđenom okruženju nije mogla preživjeti olujnu noć, pogotovo što za to nije imala potrebe. Dobro, naljutila se, razočarala, slomila ili što sve već ne i prva joj je reakcija bila da pobjegne u noć, ali tamo nije imala nikakvo konstruktivno rješenje, ni tada, ni kasnije. Nakon pola sata lutanja, morala je početi tražiti bilo kakav funkcionalan izlaz iz nastale situacije. U međuvremenu je počela i kiša, kao dodatni demotivator njenom inaćenju i naposljetku grmljavina, koja bi je bez pogovora natjerala da potraži siguran zaklon, a tu nije bilo ni imaginarne strehe, ni špilje, ni napuštene kuće. Mogla se vratiti u kuću iz koje je pobjegla, potražiti sklonište kod bračnog para kojeg sam onako netaktično probudio u sred noći ili prespavati u svjetioniku. Četvrta solucija nije postojala. Idućih par sati trebalo mi je otkrit koji je od ponuđena tri izbora djevojka slijedila. Moguće sam ipak pretjerao sa svojom brigom. Možda sam trebao ostaviti vremenu da razriješi ovu enigmu. Vrijeme u pravilu takav zadatak

odradi. Ponekad je strpljenje oružje kojim se najbolje oboružati, iako ono najteže pada onome koji jedva čeka upoznati se s rješenjem. Tako razmišljajući, vratio sam se u iznajmljenu nam rezidenciju, gdje je vrijedna domaćica već postavljala stol za doručak, iako još ni jedan od preostalih gostiju nije bio ustao. Dobra me žena dočekala obeshrabrujućim pitanjem: « Jeli se mlada gospođica sinoć vratila?» Vrlo sam se brzo uvjerio da se Sara nije poslužila niti jednom od preostale dvije solucije. Sada sam već osjetio kako me hvata panika. Nekako je u prvi plan dolazila pomisao da se unesrećila, no držao sam je podalje koliko god sam mogao. Što je još preostajalo? Varijanta da je nekakav brod u prolazu pokupio, bila je ravna znanstvenoj fantastici. Ukoliko je netko skriva, neće mu to dugo polaziti za rukom, a i koja bi bila svrha tome. Na svjetioničara sam i mogao posumnjati, no ne i na ženu mu, pa sam krenuo sam pregledati svjetleći toranj. Klaustofobično je djelovao i imao vrlo malo prostora, pogotovo za skrivanje. U krug su se uspinjale vrlo strme stepenica, a prostoriju na vrhu, ispod svjetiljke i zrcala, moglo se prijeći u tri koraka i uzduž i poprijeko. Otklonio sam i sumnju da je netko iz ekspedicije djevojku ugostio u svojoj sobi, kad su napokon svi sišli na doručak, pa sam neopaženo mogao pretražiti kompletan objekt. Ionako sam unaprijed znao da će i ta potraga biti uzaludna. « Moramo organizirati potjeru.»- čuo sam mister Stevea kako govori, dok sam se spuštao niz stepenice. «A evo nam i našeg novinara. Što nam vi kažete na sve ovo?» Bespomoćno sam slegnuo ramenima. Pogledao sam redom sve te ljude okupljene oko jutarnje šalice kave, koji su mi redom bili nepoznati, a na koje sam se sada morao osloniti. Očito ih nisam trebao upoznavati sa sinoćnjim događajem. Učinili su to Andrija i Viky. Bio sam im na jedan način zahvalan na tome. U situaciji u kojoj sam se nalazio, najmanje mi je bilo do toga da prepričavam taj apsurdni događaj. Do ručka smo pretraživali otok, odnosno onaj njegov dio do kojeg se moglo doći, a onda je svjetioničar radio stanicom pozvao policiju. Jugo je još uvijek jednako bjesnilo i mister Steve je odustao od namjere da pozove gliser. Prvotna mu je zamisao bila šmugnuti prije nego li se pojave službeni istražitelji, a u tome su ga podržavali velečasni i stariji agent Pičuljan. Vrijeme je ipak tu njihovu namjeru činilo rizičnom, pa su naposljetku odustali. Dok smo Viky, Andrija i ja

čekali da se pojavi policija, ova se trojica uputila u razgledavanje samostana. Na koncu, zbog njega smo i došli, a daljnje se pretraživanje otoka činilo besmislenim. Kao tri suučesnika u zločinu, ostali smo Viky, Andrija i ja bez velikih riječi, opterećeni sinoćnjim događajem, ali i kobnim raspletom koji se nametao. Nitko od nas nije spominjao zloslutno rješenje ove zagonetke, no ono se stalno osjećalo u zraku. Nekako smo bili skupa u tome i činilo se da nam se misli podudaraju, pa ih nije bilo potrebno riječima potvrđivati. Iako sam imao argumenata, krivicu za svoju zlu sreću prebaciti na ovo dvoje mladih ljudi, nisam to uradio. Nisam se ni sjetio opravdavati za nesreću koja me snašla, a nisam imao ni kome. Vjerojatno mi je stoga bilo još i teže. Vrijeme se puzeći primicalo kasnom popodnevu, kad se među valovima pojavio policijski brod. Šutke smo gledali kako pristaje uz lukobran, vještim manevrima kapetana. Dva su mornara iskočila na kopno s pripremljenim konopima i pred čvrstim privezom, brod se napokon umirio. Tu i tamo još bi se ritnuo, no na kratko i bezuspješno. Tek nakon što je plovilo na ovaj način osigurano, na kopno su iskočila dva čovjeka za koja se vidjelo da ne pripadaju posadi. Odlično su se snalazili tek kad su im obje noge čvrsto stale na tlo. Jedan je odmah zakoračio korak ispred i na taj način dao na znanje kako je on glavni. Onaj se drugi tomu pokorio i čitavo vrijeme njihovog uspinjanja puteljkom, ostao je taj korak iza. Stajali smo pred kućom gledajući ih kako nam se približavaju i isto tako kao i oni, nismo za to vrijeme progovorili ni jednu jedinu riječ. Odmjeravali smo ih, a i oni nas, kad su se dovoljno približili. Koračali su odvažno, a kao da im je to i bio cilj, no istovremeno i bezbrižno, pokazujući da potpuno vladaju situacijom, prednji kao da je već preuzeo zapovjedništvo, a onaj za njim kao apsolutna mu podrška. Moglo im je tako iznenadno uspinjanje oduzet dah, da nisu strogo vodili računa o tempu, koji je bio upravo dovoljan za izražavanje energičnosti, ali ne i pretjeravajući kakav bi upotrijebili u kakvoj opasnoj akciji gonjenja. Uglavnom, izgledali su profesionalno, možda i previše. Tako su se i ponijeli tog kasnog popodneva jednog rujanskog dana, prve godine novog milenija: profesionalno, možda i previše. Onaj stariji je čitavo vrijeme balansirao na marginama uljudnosti i kao da se neopisivo trudio da ostane unutar tih granica. Mlađi, koji se postavio kao potpora, dozvoljavao si je poneku ciničnu primjedbu, zbog koje bi ga poslovno nadređeni prijekorno pogledao, no bilo je u tom pogledu i povlađivanja takvoj primjedbi. Zajedno smo ušli u onu

prostoriju u kojoj se sinoćnji događaj i zbio. Po nahođenju starijeg policajca, koji se predstavio kao inspektor Dinko, udobno smo se smjestili, nas troje na otomanu, on u fotelji, a mlađi kolega na jednoj od sjedalica, koju je odvojio od stola i okrenuo je prema nama. Inspektor svojim tvrdim naglaskom nije posebno ni skrivao svoje porijeklo. Važno mu je bilo ostaviti dojam lukavog i sveznajućeg policajca, pa je svaku našu rečenicu popratio sumnjičavim izrazom lica. Pitanja su mu se čitavo vrijeme vrtjela oko banalnih detalja, a na svako je tražio iscrpan odgovor. Lice mu je izražavalo odlučnost da se obračuna s kriminalom, jedino što je promašio mjesto. Valjda nas je čitav sat maltretirao sa slaganjem kockica, koje su trebale razjasniti zločin koji se nije ni dogodio. « Ovo stvarno nema smisla.»- odjednom sam izgubio strpljenje, a oba su me policajca pogledala kao počinitelja zločina koji se iznenada slomio. «Umjesto što tražite djevojku, vi nas ovdje ispitujete, ni sam ne znam zbog čega. Samo gubite vrijeme.» Mlađi je zaustio nešto jako nepristojno kazati, no stariji mu je pokretom ruke dao znak da se suspregne. Sam je vrlo komično nastojao pokazati koliko pokušava biti uljudan. Zapravo je uzeo vrlo didaktičan ton, kakav se upotrebljava prilikom educiranja mlađe djece ili umno zaostalih osoba. « Gospodine, ako niste znali, mi upravo obavljamo posao za koji nas plaćaju.»govorio je, nastojeći ne podizati glas. «Ja vas uvjeravam da ga obavljamo po svim pravilima službe, iako vama to možda izgleda besmisleno. Sugeriran vam da surađujete, jer ćete u protivnom snositi konzekvence. Ja ne mogu ljude poslati na teren dok ne znam sve detalje, a mogu ih doznati jedino od vas. Ukoliko nam promakne koji važan detalj, cijela potraga može poći u krivom smjeru, a nadam se da to ne želite.» Morao sam se pokoriti njegovom autoritetu i nastaviti odgovarati na bedasta pitanja, koja su mi se činila sve nepotrebnijima. Njegova je pedanterija graničila s bolešću. Rekonstrukcija događaje je krenula od momenta kad smo se ukrcali na gliser i ne znam da li je ijedan korak, ijednog od nas, od tada ostao nezabilježen. Bespomoćno sam svjedočio kako vrijeme neumoljivo curi, a mrak se vani već polagano hvatao. Tako je dan u ludo proletio, a na samom sam njegovom početku bio uvjeren kako će se ova enigma vrlo brzo razriješiti.

Možda sam tada još vjerovao kako postoji racionalno obrazloženje Sarinog nestanka, ali me već počeo obuhvaćati truli zadah malodušnosti. Složila se situacija bez logike i što je vrijeme više odmicalo, rješenje se činilo bolje skriveno. Ni jedno pitanje nije dobivalo logičan odgovor i tu se zatvarao krug apsurda. Gotovo je sve upućivalo na iracionalne sadržaje. Svaki bi se logičan slijed kazivanja već nakon nekoliko riječi prekidao pitanjem bez odgovora. Pitanja je bilo mnogo, odgovora baš ni jedan. U ograničenom prostoru koji se mogao pretražiti za sat vremena, izgubila se osoba, na način da za sobom nije ostavila ni najmanji trag. Ako se utopila, more bi njen kadaver donijelo u kraj jer je vjetar puhao s pučine prema otoku, a teško da se utopila plivačica njenog kalibra. Ako je zalutavši zbog mraka upala u kakav procjep, još bi je prije pronašli, a teško da joj se i to dogodilo jer se odlično snalazila u najgušćem mraku. Ako je još uvijek bila živa, mogla se nalaziti jedino među nama, a ako je među nama, zbog čega je nismo mogli vidjeti. Mrak nam je vratio i preostali dio ekipe. Prema njima je inspektor bio manje suzdržan. Kad su se oni pojavili, čak je i prekinuo to imbecilno ispitivanje. Razgovor je krenuo u drugom pravcu, a i večera se polagano primicala. Ukočen od brige i neizvjesnosti, gledao sam kako inspektor tamani neumjerene zalogaje jastoga i zalijeva ih obilatim gutljajima vina. Njegov je suradnik isprva bio mnogo umjereniji, no ubrzo su se oboje pristojno napili. Postali su preglasni i naporni. Čak im se ni stariji agent Pičuljan nije moga prispodobiti, jer je njegovo pijanstvo te večeri bilo tiho i nenametljivo. Jedva sam izdržavao takvu atmosferu i povukao se zajedno sa mister Steveom i velečasnim. Dugo u noć nisam uspio zaspati, a kad sam napokon sklopio oči, dočekalo me optužujuće lice inspektora Dinka. Sanjao sam Sarin leš kako pluta na morskoj površini. Izvukli su ga na obalu i vidljivi su bili ljubičasti tragovi gušenja na njenom vratu. Inspektorov suradnik stavio mi je lisice na ruke, a ja sam žalostan zadnji put bacio pogled na Sarin kadaver, no po crtama lica nisam je prepoznao. Bila je to neka druga osoba potpuno nepoznata. Kako su uopće mogli i pomisliti da je to Sara? Taj leš je pripadao nekoj ružnoj starici sa ogromnim orlovskim nosom. Dok su me dva policajca sprovodila, očajnički sam se otimao i vikao: « Pustite me! To nije Sara!» Nitko se međutim nije obazirao na moju viku. Negdje usput pokupio sam sarkastični pogled inspektora Dinka. Shvatio sam da on zna za tu zabunu, ali da ga uopće nije briga što ću nedužan završiti u zatvor. Najvažnije mu je bilo riješiti

slučaj. Tri dana je trajalo bezuspješno traganje za izgubljenom Sarom. Onog prvog, već u ranu zoru pojavila su se dva helikoptera, a jedva sat poslije i gliser gumenjak s roniocima. Helikopteri su, na dio visoravni koja nije bila prekrivena šumom, iskrcali desetak alpinista, koji su sistematski pretraživali čitavo područje, a i sami su neko vrijeme, u niskom letu obilazili otok. Od dolje smo pratili planinare, koji su se poput mravi razletjeli po obronku brda. Helikopteri su u daljini nalikovali konjskoj smrti, dok su se u pretraživačkom letu lijepili uz strme litice. Ronioci su na betoniranoj površini lukobrana raširili opremu i pripremali se za traganje u priobalnoj zoni. Gledao sam kako na noge navlače nezgrapne peraje, već odjeveni u crna, uz tijelo pripijena, ronilačka odijela. Skakali su u more sa ronilačkim maskama i dihalicama u ruci, a jedan se dio, njih nekoliko, s gumenjakom prebacio na drugu stranu otoka. Jugo se tog jutra gotovo sasvim povuklo i ostalo je još samo nešto mrtvog mora. Valovi se više nisu prebacivali preko lukobrana, već su šušteći uz njega klizili. Sredinom se dana pojavilo i sunce, pronašavši među oblacima rupu. Vrijeme je bilo sparno, ne toliko kao ljeti, no dovoljno da bi se čovjek poželio okupati. Viky i Andrija su me nagovarali da im se pridružim na plažici, no ja sam izbjegavao i promisliti na to mjesto. Njih je dvoje od one večeri neprestano bilo zajedno, tako da se djevojka više nije ni približavala svom poslodavcu. Dalo se razumjeti da je tu netko nekome otkazao, no u stanju u kojem sam se nalazio, nisam baš nastojao otkriti inicijatora tog razlaza, niti me to posebno zanimalo. « Jeste li vas dvoje sada skupa?»- pitao sam Andriju tog popodneva, kad su se vratili s kupanja. « Izgleda da jesmo.»- kazao mi je. Nekako iz razgovora koji su se vodili okolo mene, shvatio sam da se mister Steve oduševio sa samostanom i da je kupnja bila skoro dogovorena. Svi detalji oko pregovora izbjegli su mojoj pažnji koja je bila usredotočena isključivo na informacije koje su se ticale Sare, a njih je bilo vrlo malo i bile su negativne. Tog jutra se čekalo da se iz policijskog broda pojavi inspektor Dinko, kako bi nam dozvolio da napustimo otok, a on je očito liječio mamurluk, od sinoćnjeg pijanstva, pa smo ga čekali do iza deset sati. Kad nas je napokon udostojao svog prisustva, pokazao je jako malo interesa za slučaj. Tek nam je obznanio da se vraća u grad, jer je ovdje svoj posao završio. Koji je uopće bio taj njegov posao i

sa kolikim ga je uspjehom završio, nije smatrao potrebnim kazati nam, a nitko se od nas nije drznuo pitati ga. Činilo se da je sve bila stvar rutine, a tu se čovjek njegovog kova snalazio poput ribe u moru. Sa količinom podataka dobivenih od nas, mogao je sasvim sigurno kvalitetno ispuniti potrebne formulare, da se slučaj nakon potrage arhivira. Čini mi se da se on iz drugih razloga nije ni pojavio. Možda jedino da usput nešto pojede i popije. Nepun sat nakon što se policijski brod odvezao i otplovio, na njegovo se mjesto privezao mister Steveov gliser. Koliko god ga se djevojčin nestanak malo ticao, na njemu se vidjelo da jedva čeka maknuti se sa tog mjesta. Ni velečasnome se baš nije ostajalo, a stariji agent Pičuljan vjerojatno je imao na umu kvalitetniji brodski buffett od onog svjetioničarevog, pa se rado pridružio prethodnoj dvojici. Ja sam ipak odlučio ostati na otoku sve dok potraga traje. Viky i Andrija spremno su se ponudili da će mi praviti društvo, pa su i nakon mog navaljivanja da to nije potrebno, ipak propustili mister Steveov brod. Mislim da su ostali više zbog toga jer su sami to željeli, nego da bi meni pravili društvo, jer sam ih preostala dva dana vrlo malo viđao. Potraga je iz dana u dan jenjavala intenzitetom. Drugog se dana ipak pojavio jedan od dva helikoptera, no pretraživanje koje je obavljao, činilo se više reda radi. Na kraju je sa sobom odveo dobar dio alpinističke ekipe. Ni ronioci nisu nastavili u onolikom broju kao prvi dan, a oni koji su preostali, ronili su dublje sa bocama na leđima. Rezultat je bio poražavajući: nigdje nisu pronašli ni djevojku, ni bilo kakav trag. Trećeg se dana helikopter pojavio tek da pokupi preostali dio planinara, a nakon njega stigao je i gumenjak po ronioce, koji su s nama dijelili prenoćište. S dečkima sam se upoznao večer ranije i na svako moje pitanje, žalosno su odmahivali glavom. Na kraju tog dana, vratili smo se i nas troje, nakon što je po nas stigao policijski brod. Kad se danas prisjetim ta tri dana, čini mi se da sam ih proživio van svoga tijela. Čak bih se mogao zakleti kako sam sam sebe gledao dok zurim u more, koje ju je odnijelo. U magli mogu prizvati neke događaje, no bez detalja, bez boje, bez treće dimenzije. Sati su prošli, izgledali su kao dani, a sadržajno kao minute. U stanju u kojem sam se nalazio, jedva sam stizao spoznati koju emociju. Puštao sam ih da me mimoilaze, praveći se da ih ne prepoznajem. Tada još nisam osjećao ni tugu, ni strah, ni bol, tek tupi memento da se nešto stravično dogodilo. Znao sam da prava patnja tek dolazi, no trebalo mi je vremena za je pustit k sebi. U sumrak drugog dana prošetao sam do plažice i sjedeći na žalu pokušavao sam

oživjeti njenu sliku i u bljeskovima ne duljim od desetine sekunde, ona se pojavljivala, no u tako kratkim vremenskim intervalima jedva sam je uspijevao prepoznati. Svirepa je bila ta igra sjećanja, u kojoj je koncentracija gubila imaginaciju čim bi se stvorila. Boljelo je spomenuti je se i na toliko kratko. Možda je baš ta bol tjerala viziju da ne postane konkretna. Onda sam je vidio kako pliva. Vidio sam kako izvlači ruke iz mora i ponovno ih u more vraća. Vidio sam zelenu kapicu na njenoj glavi, koja je prekrila bujnu, kestenastu kosu, kako plovi prema pučini. U okretu glave, ostao mi je osmjeh s njenih usana, zaljubljen pogled cvijetnih očiju. Učinilo mi se da čujem i razdragan djevojački smijeh. Ukočio sam se na svom mjestu, nastojeći pogledom fiksirati ono što vidim. Ne, to nije smjela biti vizija, ni iluzija, ni projekcija. Skočio sam na noge i omađijan krenuo za slikom koja se plivajući udaljavala. « Sara!»- zaurlao sam. Mahala mi je, baš kao uvijek kad bi otplivala daleko, da se ne brinem. Ugazio sam u plićak i osjetio kako mi more moči hlače, kako mi ulazi u cipele. Njena je glava postajala sve manja, a ruke su se jedva vidjele. Nestala je tamo, dokle je dopirao moj pogled. Nije moguće da je to bila samo opsjena. Možda je bila poruka, možda ukazanje. « Sara!»- vikao sam. Oko mene se spuštao mrak. Gledao sam daljinu koja je progutala, sam sebe uvjeravajući da je sve to bio iracionalni igrokaz sa margina moje imaginacije. Što ako je ono uistinu bila ona? Činilo mi se da ludim. Ako se prepustim takvom razmišljanju, preći ću barijeru normalnog i dozvoliti ludilu da me savlada. Možda je tako bolje. Na koncu, što nedostaje ludilu? Ako je tamo ona, onda je još uvijek mnogo bolje nego bez nje, s ove strane granice normalnog. «Sara!»- bučno sam se opraštao od nje, od vizije, od čega li? Policijski brod je prepotentno sjekao valove. More se već nakon desetak pređenih milja umirilo. Nebo se na zapadu rumenilo, nagovještavajući ljepši slijedeći dan. Ostali smo na otvorenom, krmenom prostoru, držeći se cijelo vrijeme putovanja zajedno Viky, Andrija i ja. Oni su se držali za ruke, nekako se ustručavajući preda mnom pokazivati izrazitije znakove privrženosti i bio sam im na tome zahvalan.

Viky se na kraju pokazala suosjećajnom osobom, sa puno toga pozitivnog u sebi i mnogo mi je pomogla u tom razdoblju, kao i nešto kasnije, kad sam teško proživljavao Sarin nestanak. S Andrijom sam također ostao u odličnim odnosima i nakon što je njegova kratka avantura s Viky prestala. Ne upuštajući se u ocjenjivanje njihovog seksualnog liberalizma, bili su oni mnogo bolji ljudi od velikog broja ćudorednih licemjera. Moguće su kod jednog i drugog pojedini stavovi ostali zbrčkani i nekonsekventni, no imali su dovoljno srca da ih čovjek zavoli. U netom proživljena tri dana nisam popio ni kap alkohola, ni ne osjetivši apstinencijsku krizu. Jesam li to sebe kažnjavao zbog urađene gluposti? Nisam si zadavao nikakva neodrživa obećanja, jer je bilo nevjerojatno povjerovati da ću iz svega izići bistre glave. Zato sam sve prepustio vremenu, a ono me stavilo na nepodnošljive kušnje. Nakon mjesec dana Sara je i službeno proglašena nestalom. Sa određenom nadom prvi sam put ušao u njen stan, no nikakav trag nisam pronašao koji bi mi potvrdio njeno postojanje nakon one večeri nestanka. Poslije mene, to nije pošlo za rukom ni policiji. Bilo je sasvim sigurno da, ukoliko se nekim pukim slučajem Sara ipak uspjela živa izvući s otoka, u svoju se rezidenciju nije navraćala. Jedan je minorni znak za uvijek ostavio tračak sumnje, koji se na žalost nikad nije potvrdio, no ni demantirao, a pronašao sam ga u svom stanu, u noćnom ormariću. Onog popodneva, prije nego što smo krenuli u gradsku luku, kako bi se ukrcali na gliser, vodili smo ljubav. Bio je to, na žalost i posljednji put, iako to tada nismo znali. Mnogo sam se puta tijekom narednih dana prisjećao tog popodneva. Nisam htio da mi se ni najsitniji detalj izbriše iz pamćenja. Tako sam gotovo potpuno siguran kako je i tom prilikom na prstu imala prsten sa safirićem koji sam joj bio poklonio. Sjećam se da smo ga prokomentirali kao neformalni poklon, iako sam ga sam više shvaćao kao zavjetni prsten. Mislim da ga je i ona prihvatila, s primisli da na neki način formalizira našu vezu. Nismo ni bili od onih ljudi kojima je potrebno materijalizirati emocionalne spone, pa smo se, može biti malo i sramili malograđanske iskre, koju je taj banalni komadić metala u nama zapalio. Sara nikad nije skidala s prsta taj prozaični dokaz moje zaljubljenosti, što je nepobitno govorilo koliko joj je do njega bilo stalo. Inače nije baš voljela nakit i rijetko ga je nosila. Onog popodneva, dok smo vodili ljubav, prsten je svjetlucao na njenom prstu.

Sjećam ga se, kad mi je dlanove prislanjala na grudi, naginjući se nada mnom. Bilo je prije toga sličnih popodneva i možda se i moglo dogoditi da jedno zamijenim drugim, no to zadnje ne, a pogotovo ne prsten na njenom prstu. On je sasvim sigurno tamo bio baš tog popodneva. U to sam bio potpuno siguran, kao što sam bio siguran da nije postojalo vrijeme u kojem ga je mogla skinuti i odložiti u noćni ormarić, a ipak sam ga tamo pronašao. Zajedno smo se tuširali, zajedno oblačili, zajedno izišli iz sobe. Ulazna vrata sam zaključao nakon što sam je propustio. Prstena se ne sjećam te posljednje večeri, ni prilikom putovanja gliserom, ni tijekom večernjeg kupanja, ni kasnije za stolom. Dao bih ne znam što za potvrdu saznanja, da je čitavo vrijeme bio na njenom prstu, ali to je bilo nemoguće. Uza sve upinjanje, memorija mi nije dala odgovor, ni potvrdan, ni niječan. Mogao sam izrađivati svakakve konstrukcije, ali samo na temelju pretpostavki, jer se zaista pravog dokaza nisam mogao sjetiti. Tako je i to ostala još jedna neispitana indicija u ovoj prašumi prijepornih činjenica. Te večeri, kad sam napokon stigao kući, napio sam se kao nikad u životu. Htio sam na taj način prebrisati trag svoje gluposti, no glupost se glupošću trajno ne briše, isto kao što se nesreća alkoholom ne troši. Omamljen opojnim likerom upadao sam u sve veći očaj, a umjesto da je anuliram iz svojih misli, tamo sam je još čvršće usadio. Boginja je neprestano lebdjela u morbidnim vizijama mog pijanstva i postala njegov nerazdvojivi dio. Nije prestajala biti tema pijanih halucinacija, u najnakaradnijim izobličenjima. Bježeći od takvih prikaza sve sam dublje zaranjao u fluid varljivog spasenja, koji me odveo na margine ludila. Srebrena boginja, okupana mjesečevim mlijekom, postala je neprepoznatljiva nakaza koja mi je svojim izopačenim ticalima isisavala život, dok u meni nije preostajala ni zadnja njegova kap. Pronašli su me nakon dva dana, u vlastitom dreku, bljuvotini i mokraći, poluživog, u besvjesnom stanju, korak od smrti, Andrija i Viky, nakon što su provalili u stan, jer im se nisam nikako javljao na telefonske pozive. Petnaest dana intenzivne hospitalizacije dovelo me u kakvo, takvo fizičko stanje, no duh mi je bio slomljen, psiha razrovana, a volja za životom na donjoj mogućoj točki. Da me pod svoje nije uzeo ovaj dvojac tek stečenih prijatelja, vjerojatno ne bih bio preživio. Osjećali su se suučesnici u nevolji koja me snašla, pa su uzeli sebi za obvezu spašavati me od samodestrukcije. Tada im nisam bio posebno zahvalan na tome,

jer nisam vidio velike svrhe ulagati u osobu mog psihofizičkog stanja. Vjerovao sam da se toliki trud ne isplati, kao što se ne isplati popravljati stari automobil kojem su već svi dijelovi zreli za otpad. Kod Viky je vjerojatno prevladao njen kršćanski duh, koji je zagonetno vrebao iza promiskuitetne naravi. Kakve sve suprotnosti u nama čuče? Dok je igrala rolu Samaritanca sa Biblijskom uvjerljivošću, nekoliko mi je puta iza leđa svog partnera ponudila i drugu vrst rehabilitacije. Morao sam odbiti vrlo zamamnu ponudu, znavši da bi to odvelo naš odnos na razinu koja mu nije pripadala. Za Viky to doduše nije značilo mnogo više od zajedničkog ispijanja kave, ali meni se činilo da nakon toga, to više ne bi funkcioniralo na isti način, ni s njom ni s Andrijom. Kamo sreće da sam tako i prije razmišljao. Viky je na svoj način bila draga djevojka, lišena suvišnih moralnih predrasuda, ali odana u nekom dubljem smislu. Tražiti od nje ono što nije bila u stanju održati, bio je uzaludan posao, a vjerujem da je to bilo upravo ono, što si je njen nesuđeni sebi stavio u zadatak. Zato je njihova veza brzo završila. Pod takvim uvjetima nije trebala ni počinjati. Nije mi se svidjelo na kakav je način, nakon prekida, o njoj govorio i mislim da sam zbog toga počeo Andriju izbjegavati. Na kraju krajeva, Viky nikad nije tajila svoje sklonosti, niti se razbacivala neostvarivim obećanjima. Mislim da se nakon prekida s njim, vratila svom starom poslu, eskort dame u kojem je bila nenašna. U doba renesanse zvali su ih kurtizanama, no u današnjoj poplavi novonastalih sinonima, to bi bio pre konzervativan naziv, bez suvremenog anglosaksonskog šlifa. Tako se i to kratkotrajno prijateljstvo nakon nekoliko mjeseci razvrgnulo, ali meni je pomoglo da ojačam, napokon krenem na odvikavanje, koje nikad nisam do kraja proveo, ali sam se uspijevao othrvati kroničnom alkoholizmu i nepovratnim krizama. Viky je sve rjeđe navraćala, svaki put me stavljajući na kušnju da iskoristim barem dio njene ponude, pogotovo što sam u tom pogledu bio potpuni apstinent, a Andriju sam elegantno uspijevao eskivirati. Kasnije, kad me Viky prestala obilaziti, moj se odnos s Andrijom u mnogome popravio i neko smo vrijeme dosta bili skupa. Ne znam jeli mi ikad bio prijatelj. Ja njemu baš i nisam. Moj se život pomalo vraćao u kolotečinu prije sarijanskog perioda i on je ostao tek nedovršeni san, jedna bolna rupa u biografiji, nešto nasilno iščupano više iz duše, nego iz srca. Bio sam osoba potpunija i duhovnija, sa tek preboljenom emocionalnom groznicom, kome je amputirana jedna čitava osoba, koja ga je i nakon nasilnog odvajanja nastavila jednakim intenzitetom boljeti. Sjetio sam se

njenih riječi: « Da netko na živo otkida komad tebe, s čime bi to mogao usporediti?» Pitao sam se, jeli to to. Ostalo mi je ipak nešto što ne bih imao da nisam upoznao Saru, a vjerujem da mi je to i davalo snagu da nastavim. Mogao sam se sjećati nje i svega onoga što smo skupa prošli. Bolesno sam prizivao boginju na srebrenom odsjaju mjesečine, okupanu mlijekom nebeskog putnika. Dočaravao sam si nabrekle vrhove mirisnih pupova, na Olimpu zrcalno projiciranom, udolinu svih strasti i požuda, trokut prirodnih kovrča, među kojima su morske kapi sjale poput najsjajnijih bisera. Grlio sam prekrasnu viziju, reminiscenciju nekih davnih popodneva, pio životni sok iz izvora postojanja i konačno obljubljivao joj tijelo tako vjerno uklesano u moju maštu. Nekako u to vrijeme bolesnog prizivanja proživljenog sa Sarom, ali i potpuno irealnih vizija, koje je stvarala napaćena mašta, prvi se put pojavio taj san koji po ničemu nije bio posebno značajan ali je svako malo vremena nailazio u kojekakvim varijantama. San je imao vrlo konkretnu temu od koje nikad nije odstupao i samo su se detalji razlikovali od puta do puta. U središtu je uvijek bila djevojka, čije lice nisam bio u stanju vidjeti, no stasom je podsjećala na Saru. Ljutilo me što u njen identitet nisam mogao biti sasvim siguran. Djevojka je šetala vrlo širokim bulevarom, među vilama u nekom kvartu bogataša. Vile su se nalazile u raskošnim dvorištima, sa posebno kultiviranim cvijećem. Prepoznao sam hortensije i girane. Grad je mogao biti bilo koji, no nekako sam sumnjao da se radi o Parizu. U nijednom trenutku tijekom tih snoviđenja, djevojka nije okrenula lice spram mene. Koračala je otresitim korakom, a pokret joj je bio gotovo srdit. Jednom sam pomislio kako u stvari ona ne šeta, nego nekud ide, jer se šetnja rijetko obavlja na tako temperamentan način. Drugi mi se put učinilo da možda nekud bježi, čak da se od nekoga skriva. Od mene? Da, moguće baš od mene. Ta meni nije dozvoljavala ni da virnem u lice joj. San se u pravilu pojavljivao pred jutro i prvi bi ga zraci svitanja uvijek rastjerali, a za sobom je u pravilu ostavljao dugotrajan nemir, koji bi me držao i po nekoliko sati. Ti detalji koji su u svakoj novoj replici sna iskrsavali, kao da su malo po malo uobličavali njegovu stvarnu sliku. U jednom od snova djevojka je na uzici vodila sitnog maltezera, koji je prolazeći pokraj velikog stabla zastao, podignuo nogu i pomokrio se. Ona je strpljivo sačekala da pseto učini potrebu, no ni tom se prilikom nije osvrnula. U snu koji sam posebno upamtio, protagonistica je lice prekrila maskom, koju je pridržavala rukom, no i izraz te

maske ostao mi je nepoznat. Jednom se u trokoraku zatrčala, jednom joj je iz torbe ispala plivačka kapa, no nije to bila ona koju je Sara upotrebljavala. Takovi su snovi postali uobičajeni i nakon nekog vremena nisam na njih obraćao posebnu pažnju. Kao da su se i s vremenom prorijedili, dok potpuno nisu prestali. Ipak, u razdoblju intenzivnih halucinacija, izgledali su bezazleno i naivno, ali kao da su nosili nekakvu skrivenu poruku koju nisam znao dešifrirati. Još je na nešto pozitivno utjecao moj život sa Sarom. Iako sam u stanju neprepoznatog šoka proveo više od šest slijedećih mjeseci, nekako sam uspijevao odraditi onaj minimum koji se od mene očekivao, pa sam uz blagonaklonost urednika, koji nije bio baš sklon pretjeranom izražavanju emocija, ali je u stvari bio dobričina od čovjeka, uspio sačuvati svoje radno mjesto. Nakon tih zloslutnih šest mjeseci, psihički sam dovoljno ojačao da se ponovno prihvatim pisanja. Uspio sam dovršiti roman započet u vrijeme dok sam bio u vezi sa Sarom i unatoč iznevjerenih očekivanja u prošlosti, nisam bio potpuno nezadovoljan s njim. Doduše, trebalo mi je vremena da ga odnesem izdavaču, a i da ga nagovorim da ga pročita, nakon prethodnog fijaska. Na koncu sam uspio dobiti njegovo obećanje u koje baš i nisam tvrdo povjerovao. Prošlo je i petnaest dana od toga i već sam bio zaboravio na svoj roman, kad me jednog popodneva iznenada nazvao. « Čovječe, ovo je fantastično.»- čuo sam ga kako komentira. Nevjerojatna je bila ta pohvala iz usta onog koji ih je čitav život dijelio na kapaljku. Roman je publiciran krajem godine i razgrabljen u desetak izdanja. Među publikom je primljen s oduševljenjem, a i kritika je bila blagonaklona, pa sam se iznenada našao na mnogim naslovnicama uvaženih domaćih listova. Do ljeta iduće godine, roman je preveden na tri svjetska jezika i odlično je primljen u tim zemljama. Postao sam popularan preko noći i što mi je bilo još važnije, priznati pisac, o čemu sam sanjao cijeli život. Valjda sam barem Gloriji nešto dokazao, samo što mi to sad više nije bilo stalo. Glorija je bila zaboravljena prošlost. Odjednom sam imao veliki broj prijatelja, mnogo veći nego mi je bilo potrebno. Postao sam član, do tada za mene začaranih krugova i to ne zbog toga jer sam posebno nastojao im se približiti, već su se sami za mene otvorili. Gdje god se pojavio više nisam bio marginalac na kojega se gleda kao na zadnje smeće, već centralna figura oko koje se sve odvijalo. Nekad sam sa zavišću promatrao ljude

kojima se nešto slično događalo, a sam nisam bio posebno sretan našavši se u toj roli. Nedostajala mi je Sara i nakon cijele godine, baš kao i prvi mjesec, kao prvi tjedan, kao prvi dan. Mislio sam da ću je s vremenom preboljeti, no ona nije bila osoba za to. Jednako mi je nedostajala dok sam sjedeći za pisaćim stolom, u tišini svoje radne sobe, u kompjuter unosio tek smišljene rečenice, kao i kad sam bio okružen mnoštvom ljudi na nekom javnom skupu. Ostala je moja muza kojoj sam pisao, a kad bih odradio do kraja neko poglavlje, s najvećim sam ga užitkom baš njoj na glas čitao. Njena kritika mog rada bila mi je uvijek smjernica za nastavak i korigirao sam tekst tek kad bih bio siguran da njoj nije po ukusu. Radio sam na novom romanu do iscrpljenosti i bio zadovoljan onim što bih uradio. Zahvaljujući Sari, shvatio sam kako trebam pisati i više nisam upadao u postavljene zamke tog zanata. Naučio sam gledati svijet oko sebe očima pisca i nisam griješio kao ranije, a sve je to bio rezultat mnogih diskusija obavljenih sa Sarom, kojih sam se neprestano prisjećao. Ona je nevjerojatnim osjećajem za detalj u tekstu odmah prepoznavala uljeza i strpljivim uočavanjem, prenijela je taj osjećaj na mene. Rečenice su mi postale tečne, bez suvišne napetosti, a smisao im je bio nedvojben. Sa takvom retorikom nijedna tema nije bježala u besmislenu verbalnu akrobatiku. Odjednom više nije bilo potrebno tekstove po nekoliko puta prepravljati, niti u njima izvoditi dubinske rezove. Ostala je tek površinska kozmetika, kod idućeg pregledavanja i tekst bi sjeo u pravo ležište. Pisanje mi je postalo sve, jedino čemu sam se istinski radovao, lijek protiv zla koje je vrebalo u meni. Nekako sam se nosio sa svojim alkoholizmom, no ne rijetko sam noć dočekivao pripit, što bi mi slijedećeg jutra odmagalo kod pisanja i mamuran bi gubio potrebnu lucidnost i lapidarnost. U takvim sam momentima bio istinski ljut na sebe i svoj porok. Sve odlučnije sam mu se odupirao, ne dozvoljavajući mu da mi oduzme i ovo posljednje što mi je preostalo. Nekako se otkotrljala još jedna godina, druga od događaja na otočiću Svetog Jakova, kad sam u dnevnom tisku pronašao mizeran članak o mladoj hrvatskoj umjetnici, po imenu Monika Bourville, koja živi i radi u Parizu, gdje je doživjela nevjerojatan uspjeh izlažući u galeriji moderne umjetnosti Georges Pompidou. Izvještavač je šturo obavijestio o faktu koji se odigrao mjesec dana ranije i to s ne više od deset rečenica. Sve se skupa našlo na dnu stranice posvećene kulturi, koja se u dnevnom listu izgubila među onim sa osmrtnicama i onim sa malim oglasnikom. Tako je nagrađen rad neke Monike kojoj su Parižani frenetično

aplaudirali, a njeni su joj sunarodnjaci odredili mjesto na marginama umrlog umirovljenika i ponude za prodaju rabljenog volkswagena. Ne znam zbog čega me taj članak neizrecivo iritirao. Njegov položaj u dnevnim novinama nije mi otkrio ništa što već nisam znao. Nisam ni imao namjeru na takvo što reagirati, pošto sam jako dobro poznavao one, koji su članku odredili mjesto. Preostalo mi je jedino upamtiti ime te vrijedne djevojke, vjerojatnije žene, na što je upućivalo njeno prezime. Ukoliko je bila Hrvatica, onda je prezime Bourville vjerojatno dobila udajom. Slučaj je htio, da mi koji dan iza toga, stigne vrlo laskavi poziv pariške akademije za učestvovanje na seminaru o modernom romanu, koji nisam mogao odbiti. Iako nisam posebice držao do sličnih akademskih nudrivanja, takav se događaj bilježio u cijelom svijetu, a poglavito u književnim krugovima i odbijanje tolike počasti bio bi nož u leđa vlastitoj karijeri. Iako sam znao, da po obilježenosti, u domaćem tisku neću proći bolje od izvrsne Monike, događaj koji mi se predlagao mogao je biti ključan za moju karijeru u inozemstvu. Stoga sam, iako bez pretjeranog entuzijazma, spakirao kofere i sjeo na zrakoplov za Pariz. Čim sam osjetio zadah ove metropole svjetske umjetnosti, znao sam da nisam pogriješio što sam je posjetio, sve ako se seminar i pokaže kao svojevrstan fijasko. Valjda mi je Pariz ostao u otužnom sjećanju još od medenog mjeseca, kad sam s paketima u rukama trčkarao za Glorijom po robnoj kući Lafayette ili obilazio skupe dućane na Champs Elysees. Jedino na što sam tada uspio nagovoriti usplahirenu ženu u šoping histeriji, bilo je fotografiranje sa Eiffelovim tornjem, kao dokaz da smo u Parizu uopće bili. Kad je napokon zaspala u sobici jeftinog hotela na periferiji, iscrpljena neumornim obilaskom prodajnih punktova i prezasićena tolikim impresijama, išuljao sam se na pariške ulice i odšetao do Pigallea, gdje sam u jednom zabitom kafiću vidio golu ženu kako sjedi za šankom na visokoj barskoj sjedalici. Na sebi je ljepotica imala samo crvene čizmice, a pred sobom čašicu apsenta. Popio sam svoje piće u neposrednoj blizini ove kraljice noći, koja se nije libila pokazati mi baš sve što je posjedovala, očekujući bogatu mušteriju, koja se pojavila već nakon par minuta, ali s druge strane. Ogrnuvši je krznenim kaputom, elegantni muškarac u strukiranom smokingu, odveo je tamo gdje će je imati samo za sebe, a ja sam se u nevjerici okretao za njima. Vidljivo šokiran, otkrio sam da u svakom od kafića u okolini, postoji po koja gola žena sličnih namjera. Bili su to uglavnom svi utisci koje sam ponio iz francuske metropole, sa svog prvog posjeta. Zreliji i bez Glorije, ovog sam puta Pariz doživio u svoj njegovoj kulturološkoj

veličini, sa spomenicima, galerijama, crkvama i palačama, ali i s fenomenom koji se zove atmosfera metropole umjetnosti. Drukčije je bilo šetati pariškim bulevarima, osjetiti pod nogama pločnik po kojem je i Zola koračao, popiti kavu u Maksima gdje je svakog jutra i Balzac pio. Na stepenicama prekrasne Sacre coeur talentirani je mladić u nekoliko poteza olovkom ovjekovječio taj spomenik i svoj uradak prodao američkom turistu za par eura. Nedaleko, pokraj znamenitog groblja, na trgu Montmartre okupilo se mnoštvo mladih slikara, a svaki je imao toliko toga za reći. Umoran ali neizmjerno uzbuđen od cjelodnevnog obilaženja grada, uputio sam se prema najbližoj stanici metroa, pred kojom se nalazio kiosk u kojem su se prodavale novine i žurnali. Pažnju mi je privuklo ime na naslovnici časopisa do kojeg je nešto pisalo, što nisam znao ispravno niti pročitati. Bilo je to ime koje sam vrlo dobro upamtio, bez obzira što mi ništa posebno nije govorilo, osim da pripada mladoj hrvatskoj umjetnici koja je izlagala u galeriji moderne umjetnosti u Parizu. Velikim tiskanim slovima pisalo je: Monika Bourville. Slika, pod kojom se to ime smjestilo, očito nije bila njena, nego nekog starijeg muškarca, čije se prezime nalazilo poviše. Bez velikog premišljanja kupio sam časopis, iako nisam znao ni riječi francuski. Odjednom sam osjetio bezrazložno uzbuđenje i grozničavo sam okretao stranice tog žurnala. Imao sam predosjećaj, iako potpuno nedefinirani. Ni izvor nenadane uznemirenosti nije mi bio poznat. Ne, zaista nisam očekivao da će mi se sa netom otvorene stranice nasmijati njeno lice. Nisam stizao umiriti ruku u kojoj se novina tresla kao prut na vjetru. Osjetio sam žestok bol u prsima, koji se širio prema grlu i više nisam mogao disati. Kao da me nečija snažna ruka ščepala. Mislim da sam se onesvijestio. Svijest me pronašla na jednoj od uličnih klupa, na koju me polegnuo onaj koji me pokupio s poda, a već neko vrijeme me pokušavao dozvati sebi. Jedva se nekoliko prolaznika okupilo okolo nas, ne znajući što se dešava. Oprezno sam otvorio oči, još uvijek se bojeći naglog prodora svjetlosti. Iako sam bio potpuno priseban, polagano mi se vraćalo sjećanje i trebalo mi je nekoliko minuta da se koncentriran. Moj je spasitelj bio oduševljen kad sam se napokon uspravio. Svašta je napričao, a ja sam mu znao reći samo: » Merci!» Čim sam se podignuo iz ležećeg položaja i sjeo, okupljeni ljudi su se razišli, a

kad se uvjerio da sam dobro, uz glasne pozdrave, napustio me i moj dobročinitelj. Shvatio je i sam da su nam mogućnosti komuniciranja minorne. Desetak metara od mene, na podu je ležao rastvoreni žurnal, kojeg je neki neoprezni prolaznik nagazio blatnjavom cipelom. Znači, ono što sam upravo doživio, zaista se dogodilo. Od tog saznanja, osjetio sam novu slabost, kojoj sam se snagom volje uspio suprotstaviti. Ustao sam sa svog mjesta i još uvijek nesigurnim korakom stigao do svog časopisa. Podigao sam ga s poda i vratio se do klupe, ne želeći da me pogled u cvijetne oči još jednom obori s nogu. Sjeo sam još uvijek se ne usuđujući zaviriti u one stranice. Bojao sam se reakcije vlastitog tijela i tek kad sam osjetio da mi se snaga sasvim vratila, po drugi put sam se suočio s njenom fizionomijom. Bez ikakve dvojbe, u Moniki Bourville, prepoznao sam Saru, dvije godine stariju, ozbiljniju, drukčije frizure, ali nju. Gledala me nebeskim očima, baš kao i onda kad smo bili zajedno. Fotografija je zauzela čitavu stranicu i prikazivala je u gro planu. Reportaža je vjerojatno govorila o njenom slikarstvu, jer su na idućim stranicama bile neke od njenih slika, a onda još par fotografija, nje sa dva muškarca, nje kako slika s kistom u ruci ispred štafelaja, nje pred jednim od svojih platana. Svaka od tih fotografija zadavala mi je novi udarac nožem u srce i jedva sam izdržao, a da se ponovno ne onesvijestim. Posebnu pažnju privukla mi je sličica sasvim u dnu treće stranice, koja je vizualno odudarala od ostalih, veličinom i tematikom. Na toj fotografiji Sara je izlazila iz bazena sa kapom za kupanje na glavi. Bila je to kapa identična onoj, koju sam svojevremeno sanjao. Teško je opisati sve osjećaje koji su me u tom trenutku obuzimali. Valjda sam do tada odbijao suočiti se sa krivnjom koja me čitavo vrijeme izjedala, a bila je više nego očita. Da sam je pustio kroz oklop kojim sam se okružio, tko zna bih li s njom bio u stanju postojati. Ovako sam dozvolio svojoj nesreći, što sam izgubio voljenu osobu, da prekrije onu mnogo veću, da sam ju svojim nepromišljenim postupkom otjerao u smrt. U ove dvije godine neprestano sam upotrebljavao termin nestala, do besvijesti izbjegavajući onaj, poginula. «Nestala» je značilo da je više nema za mene i to mi je bila kazna za glupost koju sam učinio, no nekako je ostavljalo mogućnost da postoji na nekom drugom mjestu, gdje mi je nedostupna. Duboko u sebi znao sam da je prestala postojati i da sam ja za to najveći krivac. S njenim uništenjem nisam se znao nositi, pa sam ga naprosto zakopao. Odjednom sam mogao osloboditi sve sužnjeve zatočene u tajnom zatvoru svoje duše i dok su teturajući izlazili iz brižno skrivenog skloništa, osjećao sam se kao

da ponovno živim. Sara je živa. To sam sad smio na glas kazati. Sara je mrtva, nisam se usuđivao nikad ni promisliti. Taj osjećaj oslobađanja od zatomljene krivnje bio je jači od svih ostalih. To još uvijek nije bila sreća. Činilo se kao prekid jedne velike nesreće. Nisam je ubio, mogao sam promisliti. Hvala Bogu, nisam je ubio. Prvi put od one kobne večeri, suočio sam se sa Sarinom fizionomijom koja nije bila plod moje mašte. Osvjedočio sam se koja je to razlika nekoga prizivati u sjećanje, od one suočiti se s njim. To lice, koje mi je čitavo vrijeme lebdjelo pred očima, bilo je tek sjena koju sam svojim umom prepoznavao. Od slike u žurnalu sam izgubio svijest. Čitavo to vrijeme bojao sam se uzeti u ruke fotografije na kojima se nalazila, da joj u očima ne pročitam optužbu žrtve svom krvniku. Nikad nisam dolazio ni u blizinu ladice u kojoj su se nalazile naše fotografije. U očima Monike Bourville nisam pročitao nikakvu optužbu, čak ni poruku. Činilo se da je sretna, zadovoljna sama sobom i svim što je okružuje. Plavetnilo na prozorima kroz koje se gledalo u njenu dušu, bilo je boje proljetnog cvijeća, upravo onakve, kakvu je imala kad je bila najsretnija. Dugo sam u njima tražio bilo kakav znak, nešto što bi mi dalo odgovor na bezbroj pitanja, no ništa nisam pronašao. Jesam li imao snage suočiti se s njenim očima u živo? Dugovao sam to sebi. Teško mi je iskreno kazati što sam očekivao od susreta sa Sarom. Nakon protekle dvije godine, njena mi je fizionomija bila u isto vrijeme toliko bliska, koliko i strana. Jedva da sam smio povjerovati da sam s tom prekrasnom osobom sa slike nekada bio intiman. Skoro se nisam usuđivao tu elegantnu, mladu damu poistovjetiti sa svojom, golom boginjom. Da, bilo je to u nekom drugom vremenu, a kao da je pripadalo i nekom drugom životu. Posljednji put kad sam zavirio u njene oči, bile su pune žalosti zbog koje se umire. Svojim mi je nestajanjem jasno dala na znanje kako naša bajka neće imati sretan završetak. Pokazala je koliko ne želi da je pronađem. Nije tražila nikakvo objašnjenje i do danas se ništa nije promijenilo, jer da jest, pronašao bi nekakav znak ostavljen da me upozori na to. S kojim je pravom onda želim vidjeti? Pravom osobe koja je još uvijek voli, koja je izdala, iznevjerila, razočarala, ali u protekle dvije godine nije prestala misliti na nju. Po tko zna koji put pokušavao sam odvagnuti svoj grijeh, no on se u samo sekundu proteka vremena, od beznačajnog, pretvarao u krucijalni. Da sam stvarno želio tu djevojku, te večeri, uzeo bih je nakon svega. Ta bila mi je na

raspolaganju čitavo vrijeme. U jednom trenutku, činilo se najbezbolnije to čim prije obaviti. Da se ona nije pojavila, ostala bi tek neznatna grižnja savjesti, niti događaj ikakvog sjećanja vrijedan, obična pijana egzekucija na stratištu osobnog prostakluka. Ni nagon u tom trenutku nije bio presudan, jer sam se u životu naučio obuzdavati, a i nije bio osobito jak. Zaslijepila me iznenadna uloga mužjaka, čija snaga je stavljena na kušnju. Činilo se prokleto sigurnim, jer ona je s teškom migrenom ležala u sobi. Ni promil rizika ne bi me natjerao na to, a izgledalo je da ga nema ni toliko. Zapravo sam to uradio bez ikakve želje, samo jer su se okolnosti besprijekorno namjestile, pa je bilo lakše prihvatiti, nego odbiti. Siguran sam, da sam čin sučeljavanja s deliktom, ostavlja i suviše snažan dojam. In flagrant prijevaru teško je tko prebolio. Samo priznanje nikad nema toliko detalja, koji raspiruju jad kod druge strane. Ovdje ne govorim o Sari, koja je bila i suviše principijelna osoba da uopće važe ikakve mogućnosti. Njoj su sami jurisdikcijski fakti bili dovoljni za osudu. Sav folklor koji sam joj pružio, bio je samo dodatni šok, koji nije utjecao na odluku, već je upotpunio njenu žalost zbog toga. Sram me i prisjetiti se prizora na koji je naišla. Sram me bilo i nakon dvije protekle godine izići joj na oči poslije te scene. Zakopao sam sve nade duboko u sebe, već nakon vrlo kratke analize, no svejedno me vukla zamisao da je potražim. Trebalo mi je to, ma kako je bolno moglo biti. Imao sam dovoljno godina da se naučim suočavati sa rezultatima vlastitih pogrešaka. Iako sam mogao na prste nabrojiti riječi na francuskom čije sam značenje razumijevao, uhvatio sam se dešifriranja teksta iz žurnala. Nisam daleko odmakao, no nije mi bio ni cilj da ga u detalje prevedem. Bilo mi je dovoljno shvatiti kako Monika Bourville ima vlastitu galeriju slika u Rue de ... u Parizu, a koja se nalazi u prizemlju kuće u kojoj živi. U ovom mom liberalnom prijevodu, ipak je bilo više nagađanja, nego stvarnih fakata. Važna mi je bila jedino adresa, do koje me najsigurnije mogao odvesti taksi. Stoga sam se odlučno ukrcao u luksuzni Citroen i vozaču pokazao ime ulice direktno iz žurnala, kako ne bi dovodio u kušnju svoj francuski izgovor. Taksist je čitavim putem neumorno brbljao, iako sam mu svim sredstvima koja su mi stajala na raspolaganju, pokušao objasniti da ga ništa ne razumijem. Pokazalo se da galerija Monike Bourville nije baš u centru grada, nego na

periferiji, u kojoj su ipak prevladavale starije građevine. Rekao bih da smo se do nje vozili i preko trideset kilometara, a u kasno poslijepodne, nije ni bila otvorena. U stvari, nije to ni bila radnja sa određenim radnim vremenom i vjerojatno je sama vlasnica otvarala kad bi došla slikati u svoj atelje, koji se nalazio u sobi pozadi. U stanovima na katu, nije živjela Monika i stanari, poprilično neljubazni, nisu mi znali ili htjeli kazati, gdje je mogu naći, ni kad će se pojaviti u svojoj galeriji. Zapravo nisam ni razumio sve što su mi govorili. Kako sam taksisti platio i otpustio ga, preostalo mi je da pronađem novi prijevoz do grada, no onda sam uočio malu kafeteriju baš nasuprot galerije, u kojoj sam se mogao bar malo odmoriti od uzbuđenja koja sam bio doživio. Sjedio sam uz prozor u zadimljenoj, ne odveć urednoj prostorijici i srkao svoju poslijepodnevnu kavicu, ne odvajajući pogled od radnje preko puta. Gazda je sa starog gramofona puštao kod nas već zaboravljene šansone Edith Piaff. Ona je toliko godina nakon smrti zadržala svoj status u ovoj zemlji tradicije i izraženog domoljublja. Diskretna glazba, s napukle ploče, uklapala se u ambijent antiknih fotelja presvučenih u izlizani pliš. Vani se spuštao mrak, a gazda se baš i nije žurio svoju kafeteriju umjetno osvijetliti. Na koncu, puna dva sata ja sam mu bio jedini gost. Kad sam već promislio da mi se čekanje neće isplatiti, ulicom se dovezao sitan automobil i parkirao se točno pred ulaz u galeriju. Nije mogao ostati nezapažen, jer ih je u tih par sati u tu uličicu skrenulo svega desetak, a zaustavio se tek još jedan. Prepoznao sam osobu koja je izišla iz auta i za sobom zaključala vrata. Sreća što sam bio dobro smješten u fotelji, pa mi se nije moglo dogoditi isto što na ulici. Žena je za sobom na uzici vodila maltezera. Pas je podignuo nogu kako bi obavio nuždu, a ona ga je strpljivo sačekala, davši mi dovoljno vremena da je dobro promotrim. Taj pokret, taj stas, taj korak, odlično sam poznavao. Bila je to Sara. Doživio sam iznenadan šok, drugi put tog dana i dok sam dolazio sebi, ona je već bila otključala vrata svoje radnje i ušla unutra. Kad sam bio sasvim siguran u svoje stanje, ustao sam sa svog mjesta, platio i izišao iz kavane. Držeći se za grudi, jer sam imao osjećaj da će mi srce iz njih pobjeći, uputio sam se preko ulice, zaobišao parkirani autić i stao pred ostakljena vrata galerije. U omanjoj prostoriji prekrcanoj slikama nije bilo nikoga, pa sam diskretno pokucao na staklo, no nije to bio zvuk, koji bi privukao ičiju pažnju, pa sam nedugo nakon toga oprezno odškrinuo vrata. Začulo se zvono upozorenja, koje je bilo montirano poviše ulaza. Čuo sam glas iz druge sobe koji je nešto dovikivao na

francuskom. Ušao sam u prostoriju i pustio da se za mnom zatvore vrata. Čekao sam i osluškivao, te dočekao da se pojavi na ulazu u susjednu sobu. Ni sam ne znam kako sam izdržao taj susret, a da mi ne pozli. Sara je preko odjeće prebacila radni kombinezon koji je nekad bio bijele boje, a u ruci je držala veliki kist. Ta joj je radna odjeća sigurno nekad dobro pristajala, no sad joj je bila pretijesna, ne zbog toga što se ugojila, već zbog trudničkog trbuščića koji se već prilično popunio. Sve drugo na njoj bilo je identično onome od prije dvije godine: raskošna frizura uhvaćena u konjski rep, alabasterski ten, tajanstvene, modre oči... « Sara!»- jedva sam šapnuo. Ona je gledala u mene kao da me vidi prvi put. Čak je i nešto na francuskom kazala. U njenim sam očima potražio bilo kakav znak prepoznavanja, no ničim se nije odala. Nemoguće da sam se toliko promijenio. « Sara, ja sam.»- uspio sam napokon izgovoriti. Sad se već vidljivo iznenadila, ali još uvijek ne prepoznavši me. « Bože, vi ste iz Hrvatske.»- kazala je. Ništa na njoj nije pokazalo da zna tko sam. Gledala me sa izrazom kurtoazne veselosti, koju bi pokazao bilo koji naš čovjek da u bijelom svijetu susretne zemljaka. « Sara!»- ponovio sam joj ime po treći put te večeri. Odjedanput joj se izraz promijenio i postao točno onakav kakav imaju osobe koje su uspjele razriješiti kakvu neobičnu zagonetku. « Vi ste me zamijenili za moju pokojnu sestru.»- rekla je sućutno. «Ona je bila Sara. Ja sam Monika. Jednojajčane smo blizanke, pa nije ni čudo.» « Sara... pokojna...»- mucao sam. Spustila je pogled i izrazom lica pokazala kako je ta smrt još uvijek boli. « Sara je umrla pred više od tri godine.»- kazala je ozbiljnim glasom.

«Nesretnica se neopisivo namučila.» « Prije tri godine?»- nisam mogao povjerovati. Trgnula se iz tuge koja je bila obuzela i s hinjenom veselošću uhvatila me za ruku. « Dođite!»- pozvala me. «Ispričat ćete mi sve što znate o Sari. Vi ste joj zacijelo bili dobar prijatelj.» U tom je trenutku u susjednoj prostoriji zazvonio telefon. Nije ju posebno razveselio taj zvuk, jer joj se očito dopadala ideja da joj ja pričam o sestri. « Oprostite moment.»- kazala je. «Odmah se vraćam.» Iskoristio sam trenutak da pobjegnem s tog mjesta, ostavivši zauvijek neriješenu zagonetku za sobom. Pitanja su godinama tražila odgovore, no racionalnih odgovora nije bilo. Svakim daljnjim istraživanjem ovog slučaja, stvar se samo više komplicirala. Vrativši se u domovinu, odšetao sam do gradske policijske uprave i zatražio očitovanje o slučaju nestale Sare Gobović. Trebalo je vremena da se u arhivi pronađe dosje tog slučaja. Posljednja rečenica u spisu glasila je: Sara Gobović ne može se proglasiti nestalom jer je ista umrla ranije, lipnja 1999 godine u Zagrebu, gdje je i pokopana u obiteljskoj grobnici na groblju Mirogoj. Za istražitelja je upitan bio čitav slučaj, koji je ostao neriješen jer su svjedoci davali kontroverzne i zbunjujuće izjave. On je dovodio u sumnju da je itko nestao te večeri, pogotovo kad kadaver nije pronađen ni mjesecima poslije. Mogućnost koju ne isključuje, govori kako su akteri događaja uglavnom bili u alkoholiziranom stanju, a po svoj prilici i pod utjecajem halucinacijskih, opojnih sredstava. Čini se da sam jedan mali dio ove zavrzlame na koncu ipak riješio. Možda to i nije najvažnija karika u tom zapetljanom lancu zagonetki, a moguće ni taj dio nisam otpetljao do kraja, ali mi je to otkriće ipak pomoglo da određene stvari posložim. Dva detalja koja sam otkrio, možda su samo meni na nešto upućivala. Moguće bi nekom drugom još više zamrsili stvar. Našavši se slijedećom prilikom u Zagrebu, iskoristio sam je kako bih posjetio Mirogoj i Sarin grob. Nakon iscrpljujućeg traženja, a uz pomoć ljubaznog činovnika sa groblja, napokon sam stajao pred nadgrobnom pločom obiteljske

grobnice. Četiri su imena bila uklesana na njoj, a posljednje je bilo ono Sare Gobović, umrle 15. lipnja 1999 godine. U mramornoj posudi, koja je bila sastavni dio groba, nalazio se buket od trinaest bijelih karanfila svezanih srebrenom vrpcom. Trebalo mi je vremena da s te vrpce pročitam poruku: « Svojoj nikad prežaljenoj Moniki, od njene sestre Sare « Daljnjim sam istraživanjem utvrdio da svaki tjedan buket biva zamijenjen novim, svježim, a za to se brine jedna od najuglednijih gradskih cvjećarni. Posluživši se trikom, uspio sam doznati da ovu uslugu uredno podmiruje Monika Bourville, novčanom doznakom iz inozemstva.