Arsen Dedic - Pesme 3ig1a

NI JEDNO VRIJEME NIJE MOJE Drugi su još daleko ime će mi biti slavno stigao sam prije sviju al je bilo prerano Drugi su preda mnom puštam ih jer mi je jasno stigao sam poslije sviju al je bilo prekasno Ni jedno vrijeme nije moje ja visim kao drveni lutak kazaljke neće da se spoje pogriješim uvijek za trenutak Napokon - svi uz mene sve mrtvo i sve živo stigli smo u pravom času al je vrijeme bilo krivo. MOJ STARI I JA… Iz navike stare i zbog priča koje čuje dok ne dođem zaspat neće moći bez anđela čuvara odavno mu sin putuje njegov će ga zanat glave doći Oduvijek je bilo prati stari moje pute al ne pita nikad i ne kori godine su prošle, sin i otac vječno sute u loži pred kućom kiša gori Malo zato što nam prija i da suze ne poteku ispit ćemo još poneku moj stari i ja Navikli smo tako odao se nikad ne bih ne pričamo, na licu se vidi dobar je moj stari, privinuo bi me sebi ali nježnosti se svoje stidi

Svu noć priče, priče… otkrivamo se bez mjere ti si čula što on nikad nije već polako sviče, sad moj stari smokve bere ti me ljubiš a on me razumije malo zato što nam prija i da suze ne poteku ispit ćemo još poneku moj stari i ja… NE VOLIM GRADOVE Ne volim gradove sa slavnom proslošću razglednice Venecije i Praga gdje se oko moje duše kupi nostalgija, zaraza i vlaga. Ne volim gradove teška kiša pada u otrovnoj vodi temelji im gnjiju moje srce ne može da svlada Budimpeštu, Beč i Opatiju. Ne volim gradove ni nadohvat moru misteriju ulica Trogira i Rima ja se tamo pomirim sa smrću jer je lijepa i lakša u njima. A volim gradove nove, bezimene u kojima se jutros kamen melje koji ružni ustaju iz blata da udare vlastite temelje I volim gradove same, bez porijekla koji su još uvijek u skelama, ništa razliveni beton, kreč i daske tajanstvena noćna gradilišta I volim gradove što neucrtani na kartama svijeta ne miruju i koji se prvi put večeras sa životom strasno dodiruju.

NE DAJ SE INES Ne daj se Ines Ne daj se godinama, moja Ines drukčijim pokretima i navikama Jer još ti je soba topla prijatan raspored i rijetki predmeti Imala si više ukusa od mene Tvoja soba, divota Gazdarica ti je u bolnici Uvijek si se razlikovala po boji papira svojih pisama, po poklonima Pratila me sljedećeg jutra oko devet do stanice I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom kao list niz jednu beogradsku padinu U večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines Dugo je pripremano naše poznanstvo I onda slučajno uz vruću rakiju i sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja tvoj je način gospođe i obrazi seljanke prostakušo i plemkinjo moja Pa tvoje grudi, krevet i moja soba obješena u zraku kao naranča kao naranšasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba Proleterskih brigada 39, kod Perković Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva Upotreba zajedničke kupaonice I "Molim Vas, ako netko traži…" Ne daj se Ines Evo me ustajem tek da okrenem ploču Da li je to nepristojno u ovakvom času Mozart, Requiem, Agnus Dei Meni je ipak najdraži početak Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta… Ne daj se Ines Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža odlazeći da se počešljaš u nekom boljem hotelu Dodirni me ispod stola koljenom Generacijo moja, ljubavnice

Znam da će još biti mladosti, ali ne više ovakve - u prosjeku 1938 Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite I ta će mi mladost teško pasti A bit će ipak da ste vi u pravu Jer sam sam na ovoj obali Koju ste napustili i predali bezvoljno A ponovo počinje kiša, kao što već kiši u listopadu na otocima More od olova i nebo od borova Udaljeni glasovi koji se miješaju Glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu I nestalo je svjetla s tom bjelinom Još malo šetnje uz more i gotovo Ne daj se Ines RODOLJUBNA PJESMA Ne mogu pisati pjesmu u Moskvi, u visokoj snježnoj sobi zorom, između rasporenih kofera. Sobarica mi tepa kao majka i obavljamo sitnu trgovinu; nešto najlona i čokolade. Ne mogu napisati pjesmu, suočiti se sa ovim papirom, sa svojom olovkom. Krevet je zapaljen poda mnom. Ovaj osećaj privremenosti i gluhoća krajobraza u Francuskoj. Moje se misli svojevoljno izražavaju drugačije, rječnik mi se otima govor mi se ni na šta ne odnosi. Ptice koje udaraju o zid vraćaju se obezglavljene kao vokali, konzonanti, moj dalmatinski naglasak. Oči mi ništa ne objašnjavaju pred slapovima Rajne. Ništa mi ne govore mirno selo ludjaka u okolini, plovidba sjevernom rijekom, utvare, vrtni patuljci i Wagnerova muzika, kraljevski podrumi, kasni barok. Nema pjesme u Parizu; moja se izbjeglička vlada rasula. Ostajem sam u predvečernjem Salzburgu, na terasi kavane Glockenspiel, zagledan u tamnu Mozarovu statuu, juhu od kornjače i pivo. Kakav mi je to život;

ne mogu napisati pjesmu u kiši Bruxellesa, u planinama što vise nad Innsbruckom i u zagrljaju žene čiji ljubavni jezik ne poznajem. Mijenjanje novca, suveniri, nemoguća ishrana, razglednice, zlatna Praha samo su izmijenjeni oblici moje samoće, moje bolesti za tobom, nesreće i nade, siromaškog porijekla i pripadnosti, ali tu ipak nema pjesme. Potrebna mi je jedna ogoljela ljetna postaja na pruzi Perković-Sibenik, uvaljena u jaru, zlato i kamen, koji se sklapa nad mojom glavom kao dva vala. Potrebna mi je modra zagrebačka kiša sredinom rujna, moj auto, moje cigarete i rakija, kino Jadran da se uspostavi kakav - takav način. Glasovir u skromnom potkrovlju i tvoje tijelo, more pod nogama i "hvala bogu, stigli smo", kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti, "Slobodna Dalmacija" i slika u novčaniku potrebni su mi da nešto kažem, da jedan osjećaj na nejasnom putu privedem kraju, da jednu misao smirim, napravim malo reda u svojoj duši i napišem pjesmu. PRIČAO BIH TI O SEBI Pričao bih ti o sebi kad su hladne noći duge. Toliko je tog u meni slušao sam vječno druge. Pričao bih ti o sebi vinom te i bolom trujem, a ti se ko u snu smiješiš; što od tebe očekujem kad si i ti kao i sve druge slučajno pored mene. Ne vjeruju ništa tvoje oči zaljubljene kad si i ti samo noćni putnik, što daleko svjetlo prati.

Svatko priča svoju priču tko će koga saslušati. Pričao bih ti o sebi što se ne zna, što se ne smije. Ti si bila prevarena, Lagale su moje pjesme. Pričao bih ti o sebi, ali noć se bliži kraju. opet će nas naći jutro u šutnji i zagrljaju. POPODNEVNA PJESMA Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao, Nježnu i pohotnu U ono dvorište u kojem sam Vas gledao, Draga susjedo, Tisuću devetsto pedesetsedme godine, Kada je bila jesen, slična ovoj, I kada su još u moj san udarali prozori roditeljske kuće Utopljene u šibenskoj jugovini, U gradu koji je postajao moja bolnica, A mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji, Plavi i uspavani… Adresiram tamo ovu misao, I kažem Šteta. Bili ste ljubavnica moga cimera Od osam do jedanaest svakog jutra… Kako ste se zvali? Ema,… Selma,… Alma,… Adela?… Da li je što izmjenilo vaše lice, oči i trbuh?… A kako sam Vam zavidio vraćajući se iz šetnje od osam do jedanaest izjutra uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom peščeničkom lijekarstvu…

Svim je bojama moj već prvi studentski rujan dodavao crnog i malo tamno zelenog. …I danas Vam iskreno kazem, šteta, Šteta. Više vjerojatno i niste za takvo šta… Ponovo ono dvorište, Vrijeme je za nedjeljni ribolov, I Vaš suprug odlazi… Vi, znači, danas dolazite još ranije u moju sobu, Oko pola sedam… A ja baš izlazim, šteta, Jer je moj cimer mrzovoljan tako rano, Ja bih Vam vjerojatno pružio mnogo više, Ali, ja idem u šetnju… I šetao sam tako godinu, i drugu… I ne da Vam se hvalim, bilo je toga… Kakve sve zemlje, pića, kakva mora… Gdje sam sve bio… Gdje sam sve ljubio, i kakve žene… Jer, Vama otvoreno mogu reći Kuda sam sve šetao po kiši, Ujutro nekakav vlak je istruo u crnom proljeću U Poljskoj, blizu Rusije… Kakvu sam tamo ženu ostavljao… Isukrste… I kakva je mene ostavljala na sjeveru, Pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda, Daleko, daleko, kao u snovima…

Opet, netko ovdje u Zagrebu, U Jurijevskoj, Pa oči, providne i dragocjene, jedne Čehinje iz Brna, Vozderkove… Premještene zauvijek u moju utrobu… A takav snijeg, i sve što treba… Bilo je, bilo… Ali ono dvorište, u kojem sam Vas viđao

Izmađu dva neodređena stabla crna od vlage One jeseni… Vas, tako običnu i raskošnu domaćicu… I mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi U sezonama tisuću devetsto pedesetsedme, pedesetosme, I slijedeće, hm, Šteta, nepovratno šteta… BROD U BOCI Dozvolite ovaj jednostavni poklon, ovu jednostavnu usporedbu: brod u boci, jedrenjak neodređenog tipa izrađen rukom mog prijatelja, osamdesetogodišnjeg Genovežanina. Najudaljenija lika u jednostavnoj duši mog oca - Trieste. Nedjeljne tuče u svečanim odijelima šibenskih i zadarskih lučkih radnika. Moju prijateljicu zanima kako se to radi? Da li boca dolazi naknadno, sa bunim jedrima i morem od sadre? Moj brod u boci koji čuvam u ovom tihom enterijeru, što uporno i smiješno oponaša ono nešto naše i ono moje. To bi trajalo predugo da vam objašnjavam; svakako, brod pomalo ulazi u bocu, on ostavlja dojam i mogao bi ploviti. Zar vam to nije kao… Usporedba je, naravno, odviše jednostavna i vas ću, eto, izuzeti iz te banalnosti, ali neki vrag me tjera da vam ipak kažem, da vam kažem to najobičnije, makar mislio samo na sebe vidite, gospođice, zar vam to nije kao… GRANICA Pupoljak koji si mi donijela, i koji je danima stajao u plavoj boci prema zelenom prozoru zamračenom kosom -

taj pupoljak se rascvao. Proljeće koje tek što je počelo već je ovog popodneva pozlaćeno na rubovima toplom sunčanom prašinom, i već su nemila i vruća ona polja kojima rano silazim u grad, ćuteci ledeno u koži i vlazi bilja. I več to nisu ptice suzdržanog pjeva i slabi glasovi proljeća kao s prozora svibanjske bolesničke sobe, a zeleno je tako teško. Vrpca mora danima se rastezala, pa vidjet ćemo koliko to još ide. Ova bol nerazumljiva i uporna rasla je, rasla; već samo je mogli vidjeti i nazvati. Nebo, ovaj zrak, razgovori, savršenstvo mojih brodova, prijateljstvo s tobom, zatvorena ladica i oblik knjige sve se to razapinjalo, i znao sam da negde granica mora postojati. I ova ljubav, tvoje slatko tijelo; malo je reći da se ti daješ i da te ja uzimam. Dobro je bilo iz noći u noć, iz jutra u jutro; može li se još, može li se još… Ovaj cvijet će pući kao revolverski metak, proljeće će izgorjeti kao papir, more će se razvući i vjerojatno otići u nebo, zeleno ce postati crno; teško crno od teškog zelenog, bol će prestati ili se pretvoriti u nešto drugo; sve to, sve to… Tvoje će se tijelo iznevjeriti sebi, i moje takodjer, ova će ljubav doći do te granice o kojoj mislim i ne hoteći. Bez snage je i volje da se upita što je to bilo? A već je novi pupoljak u plavoj boci, proljeće na igralištu, bol u ustima, pravac mora i tako dalje. RJEČNIK MUZIČARA Za klavir se kaže kljave, za klarinet klara. Kada netko umire, onda odapinje. Bolestan muzičar za sebe kaže da se raspada. Djevojka je mačka,

ortopedska cipela je pegla, a dirigent je majulup. Sve to da se izgjegnu prava imena, da se s podsmijehom pogleda život i potapše kada se ne može ništa bolje, da se zanemari prolaznost, prošlost i budućnost, da se vlastita sudbina izvrši kao dnevni posao, koji nas nije dostojan i gnjavi. Cigareta je šiljak, a piće drink, zaljubljenik je tetrijeb. Da se ništa ne imenuje, da prijatelj uvijek ostane frend, genij, u najboljem slučaju smišljaš. Prika je perikle, muzička oznaka žohar, duga nota krompir. Da se ne svira nego pali, da se ne umire nego kapne ili zgasne. Samo se još na plakatima ispisuju točni nazivi i prava imena i to je naša posljednja veza sa ozbiljnošću ovog svijeta, a plakati se raspadaju, trunu, blijede, ili ih preko noći prekriju novi. MOJA LJUBAVI Završila se igra: vatra početka, slast i tajanstvo tvog prvog grijeha; gotovo je. To nije više ni veselje ni slatka dosada. Ti, mala moja, ženska sa žura, flićko, džepna damo, nasmijana i onesviještena ljubavnice, moje dijete i moja majko postala si neizreciva, a počelo je beznačajno: zatekao sam se kako ti telefoniram u ljepoti večernje kiše, koja je samo provalija nada mnom i potreba da te dotaknem, i tvoja usta. Pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi osipa se. Zatekao sam se u nježnosti koja je već spavala,

u riječima koje su mi pripadale, ali me nisu mogle naći. Ti si postala moja obrana, dobrovoljno proganstvo, pobjeda nada mnom, moja muka, ljubomora na život, moja mrtva sestra uspavana u velikim ružama, nemoguća zemlja, potrebno tijelo, moja ruka i glava. I zagrljaj u kojem sam se jučer igrao, sada me obuhvaća ovdje, daleko i zauvijek u svim uglovima mog života. Postaješ bezimena, nepoznata i smrtonosna, moj život i spas od života moja ljubav. KAKVE PJESME PJEVATI Bit ćemo razumni i zatajiti je, jer ovo nam vrijeme neće uzvraćati ljubav koju smo mu davali od prvih nježnih, poratnih godina Promijenit ćemo pjesmu, uzeti srce u šake i ono će se opirati kao živa ruka vode, ruka vjetra, ali nećemo mu dati, jer su smiješna sada ta naša očitavanja svitu kojem se to više ne dopada, i mi smo sa svojom nerazumnom dušom pred ljubavnicom sitom i pospanom. Bit ćemo mudri i pjevati pjesme, u kojima ništa nećemo otkriti od toplih godina i glazbe. Nećemo priznati buku krvotoka, opću povijest ljubakanja u domu na Jurjevskoj, mapu Šibenika, plažu u prosincu, tvoj odlazak; snijeg koji te briše i godinu koja te podcrtava. Sasvim ćemo izmijeniti rječnik i staviti šaku na luda usta da što ne izbrbljamo pred zamišljenim licem svoje svakidašnjice, jednostavne i odviše pametne Živjet ćemo ne odajući se dugim pismima, samoubilačkim olovom, na prstima sa samim sobom, sa praznim među rebrima,

jer tako bi bilo dostajno, ako se već nešto mora. Ne poniziti srce i staru glavu pred danom koji ispunja ulicu kao ledena voda svjetlosti, kao sjeverni vjetar. Ne dirati više u te stvari; treba pjevati drugačije pjesme Označiti petlju sudbine, dati znak postojanja i prisebnosti; toliko tek. Nikada više ljubavnih pjesama, moja mala zadovoljavat ćeš se starima. Nikada više nećemo ni pokušati odškrinuti crnu knjigu mora; povući ćemo jedino crtu ispod nje šutjeti, šutjeti do kraja. KORA POTOČNIK Zbog koje sam produžavao mladost i volio na zaboravljen način. Za početak: širi se crnilo između bijelih stupova Tivolija. U ovom času ne mogu sastaviti njeno lice koja je topla kugla naslonjena na moju dušu, koja je pokret noćnog mora Potocnik Kora. Zbog koje sam vozio danima i uvjeravao se da mi je svijet suvišan. Tajanstvo Slovenije. Vlaga se skuplja u njenoj koži, a usta su joj smrvljena voćka. Nejasan put na zvuk "roga" do njene šume, do njenog mora Potočnik Kora. Koja nije ona prava, drukčije to želim reći; dobrostojeća je moja mora. Čiji telefon godinama šuti i ponižava moje stare ljubavi odane drugom vremenu, koja je pismo bez odgovora -

Potočnik Kora. Koja se jednom dala, tek tako, da bi bila još dalja, kao medalja na mrtvom tijelu i pobjegla u nečijim kolima, ali u jezero iz jutarnjih gora Potočnik Kora. Koja je preslišala moju mladost, prelistala moje albume, koja nas proziva, prema čijem su smijehu moje iskustvo, Azija, ironija i diploma, neusporedive noći - ništa. Zbog koje se drukčije pije i hoda. Jedina zemlja, jedini stanovnik Kora Potočnik. Generacija o kojoj razgovaram. Što hoće od mene? O, tako jednostavno padaju geografija i literatura! Ona ne voli, ili voli - ne voli. Bez milosti je, bez uvjerenja, duša bez tajne i izvora Potočnik Kora. Koja mi je tako malo vremena ostavila, koja se smije dok čita svoju pjesmu. Zbog nje su moje ljubavi stvari, a ona je opet ideja. Koja je uzela više no što je smjela, igrala se, ništa nije htjela, koja se ljubila kao da mora Potočnik Kora. Pa da se oprostim od one kojoj treba manje ljubavi no što joj se daje. Koju je moje srce samo kratko nerviralo; križaljka za koju joj nedostaju još dva - tri slova. Koja je sve tajne mog života, kao čarobnjak u noćnom lokalu, sabrala u jednu pticu i pustila je da odluta. Ja nečto drugo branim i sve ovo stvarno ne bih smio,

pa ipak “na vašu službu” bjegunac-vojnik Kora Potočnik.