Romantizam U Evropi 5a3f65

Johan Volfgang Gete – sredina 18-og i početak 19-og stoljeda. Njemački pisac, političar, naučnik i filozof. Pripadao je književnom pravcu na prelazu iz prosvjetiteljstva u romantizam – Sturm und drang. Pristalice pokreta nazivali su se Mladi geniji, smatraju da književnost mora biti izraz nesputanih osjedaja i strasti, zagovaraju povratak prirodi, provode oštru kritiku društvenog sustava, zagovaraju načelo slobode stvaralaštva. Njegova najznačajnija djela su: Jadi mladog Vertera – u kojem je prvi put u evropskoj književnosti nagoviještena romantička osjedajnos i snažno izražen romantički „svjetski bol“ (tj. Osjedaj bolne nemodi čovjeka i njegovog razuma pred povijesnim događanjima i pred zagonetkom svijeta i života. Faust – slobodno i orginalno komponirana, višeslojna i vrlo složena poema o borbi duha i materije, života i ništavila, dobra i zla. Džordž Bajron – kraj 18-og i početak 19-og stoljeda. Engleski pjesnik koji je svjetsku slavu dobio spjevom „Childe Harold“. Zbog značaja ovog spjeva stvara se jedan poseban pravac u književnosti nazvan – Bajronizam. U njemu se opisuje osjedaj svjetske boli i povezanost čovjeka sa prirodom, a glavni junak je lutalica koji je došao do saznanja o praznini života savršenog civilizovanog društva, tražedi sredinu gdje de sretno živjeti. Aleksandar Sergejevič Puškin – početak 19-og stoljeda. Ruski romantičar koji je, vođen idejama evropskih pristalica „svjetskog bola“, stvorio „suvišnog čovjeka“ u svom djelu „Evgenije Onjegin“. To je bio romantičarski junak koji s osjedajem „svjetskoga bola“ najčešde odlazi, bježi, traži neki novi svijet, luta bez jasnoga cilja, sam, napušta i ostaje napušten, izgubljen, otuđen i neshvaden. On neprilagodljivi individualista koji nije u stanju da realizuje svoje relativno velike potencijale u svijetu na koji gleda sa dozom kriticizma.

Hajnrih Hajne – 19. stoljede. Njemački pjesnik koji se proslavio zbirkama pjesama „Lirski intermeco“ i „Knjiga pjesama“. Po iskrenosti osjedanja, po muzikalnosti stihova i strofa, po subjektivnosti pjesničkih vizija, Hajneova lirika je bila vrhunac njemačkog romantizma. Pisao je satirične, ljubavne i rodoljubive pjesme, te se zalagao za sociološke ideje. Međutim, zbog naklonjenosti francuskoj revoluciji, biva protjeran iz vlastite države i u svojim djelima počinje ispoljavati osjedaj „svjetske boli“ kroz jetku i gorku poeziju. Pred kraj života postaje nepokretan, a u njegovim posljednim pjesmama se smjenjuje tragika skrhanog tijela i sarkazam neukrotivog duha.